Tijekom sedmog i osmog stoljeća u Skandinaviji su se odvile određene lingvističke promjene koje su zahtijevale i određene prijelaze u domeni pisma, jednako kao i u fonetskoj. Slični lingvistički procesi u Engleskoj su uzrokovali proširenje runske abecede. Ali u Skandinaviji je postojala snažna tendencija da je se pojednostavi. Najsloženiji simboli Starijeg Futharka su uklonjeni, a rune s dvije uspravne linije su svedene na samo jednu (primjerice, runa Hagalaz). Kroz povijest jezičnih formi, abecedni nizovi su uvijek bili skloni smanjenju, jer su već i prema definiciji slova apstraktni simboli govornog jezika, ali manja jedinica od zvuka ne postoji niti u jednom jeziku pa stoga nema u svijetu abecede manje od 24 slova. Stoga je, s lingvističkog gledišta, prijelaz na toliko skraćeni runski niz, vrlo neobičan – najednom nije bilo dovoljno pisanih znakova da bi se svaki pridodao jednom određenom zvuku.

Mlađi Futhark, koji uključuje i danski i (vjerojatno kasniji i još jednostavniji) norveško-švedski runski niz, koji se tek neznatno razlikuju, bio je u upotrebi diljem Skandinavije tijekom vikinškog doba, koje je započelo napadom na samostan Lindisfame u sjeveroistočnoj Engleskoj, 793. godine, a ugasilo se oko 1350-ih. To razdoblje je proizvelo mnoga vikinška naselja u Irskoj, dijelovima Engleske, Normandiji, Islandu i Grenlandu. Čak su osnovali i državu Rusiju, čije ime doslovno znači 'gradovi' na Starom Nordijskom jeziku. Sva ta područja govorila su taj jezik, podijeljen na dvije grupe – Zapadni Nordijski (dijalekti – Stari Islandski i Stari Norveški) te Istočni Nordijski (dijalekti – Stari Danski i Stari Švedski), ali svi su oni bili vrlo slični i zato su svi koristili slično pismo – Mlađi Futhark.

Do trinaestog stoljeća su se skandinavski jezici raspršili, a potom ponovno združili u novi danski jezik ('donsk tunga'), no ubrzo su postali trajno nerazumljivi jedan drugome.

Većina ljudi, kad upotrebljava termin Starog Nordijskog, podrazumijeva upravo Stari Islandski, uključujući jezik sve do 16.-og stoljeća jer je on proizveo i očuvao najzanimljivije rukopise. Zbog svoje političke i strateške pozicije, Island je načinio najmanje promjena svom jeziku od svih skandinavskih zemalja sve do danas i njegov je govor najsličniji sada izumrlom Starom Nordijskom.

Dakle, jezik koji je nekoć upotrebljavan za pisanje Mlađim Futharkom dobro je poznat čovječanstvu iz velikog broja runskih zapisa diljem sjeverne hemisfere, a običaji i okoliš onih koji su ga upotrebljavali je poznat iz sačuvane literature. To je posebno korisno kod izrade runskih čarolija jer se njihova magična vrijednost može pojačati korištenjem originalnog jezika.

Suvremeni majstor runa obično odabire niz od 24 rune za proricanje jer je prvi, najstariji i stoga najmističniji. Ali neki smatraju da je Mlađi Futhark prikladniji za magiju jer je još i simboličniji od prethodnog, a njegova kratkoća u ulozi abecede (proistekle iz veće koja je bila korisnija za pisanje), implicira snažnije božansko značenje. Ipak, ukoliko radije koristite Stariji Futark, barem proučite značenja ovih simbola pokušavajući se jače povezati s razmišljanjima drevnih pirata sa Sjevera. Jer oni su u ključnim životnim odlukama, poput one o plovidbi prema drugom kraju Atlantika, slušali savjet niza od 16 runa.

Kao slova, većina ovih runa je popraćena nekolicinom zvukova. Na primjer, riječ Viking – 'wikingr' – zapisivala se( u-i-k-i-k-r). Ili, riječ (d-r-i-k-r) može pak značiti ili 'mladić' (draengr) ili 'pije' (drikkr). U ovim primjerima može se primijetiti da se dva ista slova zaredom neće upisati, te da runa Kaun zamijenjuje četiri izgovorna glasa – k, g , nk i ng. Poput zvukova, značenja nekih od isključenih runa su pridodana preostalima, neka značenja su promijenjena, a neka potpuno izbrisana. Postoje tri runske pjesme koje opisuju Mlađi Futhark – jedna na Starom Nordijskom iz Norveške, jedna na Starom Islandskom iz Islanda te jedna vrlo jednostavna – 'Abecedarium Nordmandicum' na njemačkom (9.stoljeće, najstariji zapis Mlađeg Futharka). Te su pjesme vrsta memotehnike za lakše pamćenje runa i njihovih značenja.

Vikinzi su uskoro počeli proširivati niz s 'probodenim' runama – slovima s točkama koje su lagano mijenjale njihovu fonetsku vrijednost (Iss s točkom se izgovaralko 'e', Kaun s točkom 'g'....). Ti simboli nisu imali nikakvu vrijednost u proricanju, ali u Švedskoj su se proširili na runski red od 25 znakova, poredanih kao rimska abeceda.

U trinaestom stoljeću su rune, uglavnom 'točkasta' verzija, bile zapisivane na pergament, postale zaokružene, a njihova se upotreba zadržala sve do 18.-og stoljeća u Švedskoj u nekim rukopisima i korispondenciji te u drvenim crkvenim zapisima (jer ih je, zbog njihovog oblika, kao što je već spomenuto, lakše gravirati nego obla pisma).

Najjednostavniji oblik runskog niza u povijesti su bile 'Halsinge' rune bez vertikalnih linija iz 12.-og stoljeća. One su zamišljene kao stenografski rukopis za svakodnevnu upotrebu. I one su potekle iz Mlađeg Futharka.