TUMAČENJE PTICA I MUNJA

Augurija je interpretiranje prirodnog znakovlja da bi se utvrdila volja bogova. Iako se ova riječ može koristiti za proricanje općenito, ona se ponajprije odnosi na tumačenje kretanja i ponašanja ptica.

Etrušćani su donijeli u Rim svoj oblik augurije, no i Rimljani su bili poznati po tom umijeću, a prema Ciceronu, postojale su značajne razlike između njihova dva oblika proricanja. Primjerice, čini se da su Etrušćani davali prednost ptičjim zvukovima (ostentaria), a Rimljani letu ptica.
Najstariji spomen augurije datira još iz Homerove Ilijade (700 pr.Kr.) - za nju su znali i Grci, u ponešto drukčijem obliku.
Velika je povezanost augurije i umijeća čitanja munja, jer su izgrađene na istom ogledalu božanskih svjetova - nebu, dok haruspicija prenosi taj sustav na fizičku presliku božje volje. Kada svećenik razdijeli nebesa pomoću carda i decumanusa, i potom se zamisle po četiri još manja dijela svake četvrtine (ukupno šesnaest područja), i znakovi u obličju ptica, i oni u obličju munja se čitaju na sličan način - ovisno gdje se pojave, šalju signal božanstva koje tamo obitava. Kasnije su i Rimljani prihvatili ovaj sustav, smanjivši broj bogova koji viju munjama.
Zahvaljujući rimskim zapisima, mnogo toga je poznato o ovom neobičnom umijeću, stoga ćemo se poslužiti njihovim znanjima da bismo predstavili ovu drevnu italsku mudrost.

Legenda prema Liviju kaže da je Attus Navije, svinjar, posjedovao vinograd. Jednog je dana izgubio svinju i molio se kućnim bogovima da je pronađe - zauzvrat im je ponudio žrtvu u obliku svog odabranog grožđa. Kad je zaista pronašao svinju, održao je i obećanje. Stao je u središte svog vinograda i štapom ga podijelio na četvrtine. Primijeto je da ptice nadlijeću jednu od njih, pa je taj dio vinograda razdijelio na četiri manja. Prateći i dalje nadlijetanje ptica, otkrio je neobično velik grozd koji je žrtvovao bogovima.
Uskoro su mu susjedi dolazili po savjete, te su vijesti o njegovom umijeću stigle i do rimskog kralja Tarkvinija Priska. On ga je pozvao kao savjetnika po pitanju izmjena u ustroju vojske. Svi znakovi su bili neprijateljski spram kraljeva plana, što je ovoga silno razbijesnilo. Ljutit, je izazvao Navija: - Ako si toliko vješt kako se predstavljaš, svojim augurskim moćima mi reci je li moguće izvesti ono o čemu u ovom trenu razmišljam.
Nakon čitanja znakova, Navije je odgovorio da štogod da je razmišljao, može biti obavljeno. Kralj spremno odgovori: - E, vidiš, razmišljao sam o tebi kako oštricom prepolavljaš mlinski kamen. Odmah to učini kad tvoje ptice kažu da je moguće. Navije to zaista učini.
Nakon toga, kralj mu digne statuu uz Senat i uz nju postavi prepolovljeni kamen, a Navije postane prvi službeni augur Rima. Tijekom povijesti se brojka službenih mudraca mijenjala od dva do devet, a možda najpoznatija osoba koja je ujedno vršila i funkciju augura bijaše Ciceron.

Postoji i rimska priča da je Romul primio znakove ptica za utemeljenje grada stajavši na brežuljku Palatinu. Rem je isto učinio s Aventina. Kad su se Latini i Sabinjani ujedinili, učinili su isto s Kapitola i Kvirinala, dok se Rim nije raširio na sedam brežuljaka. Naime, uvijek je centralna točka željenog podviga tamo gdje tumač stoji. Kod izgradnje gradova je isto. Ta točka se naziva mundus (u kasnijoj rimskoj tradiciji templum), i ona je sjecište carda i decumanusa (vidi ustroj svjetova). Velike javne ceremonije su pratili i slavni etrušćanski flautisti da bi privukli ptice na to mjesto, da bi pomogli mudracu u koncentraciji, ili naprosto da bi udovoljili bogovima i okupljenom narodu. Naravno, postojali su i privatni rituali koje je svatko mogao provesti da razriješi dileme oko gradnje, trgovine, ženidbe...

Ritualni štap - lituus, prvotno rađen od hrasta ili ljeske, bio je prirodno zakrivljen na jednom kraju. Njime je svećenik iscrtavao područje iščitavanja znakova riječima označavajući granice (npr. - Neka onaj hrast bude granica mog prostora na istoku; Neka ona neobrađena polja budu moja granica na sjeveru..). Nakon toga se raznim molitvama prizivala moć bogova da doznače jasno znakovlje u označene granice. Znakovi izvan granica se nisu uzimali u obzir za konkretno postavljeno pitanje. Čitanje znakova je najčešće počinjalo u zoru, koju bi svećenik dočekao meditirajući na već označenom središtu prostora.

Samo neke ptice su bile pokazatelji sudbine - najčešće grabežljivci - razne vrste orlova, te ptice koje su služile i za tumačenje glasanja ptica. Tu se priznavao zov sove, gavrana, vrana, djetlića i kokoši. Plinije govori da je najgora poruka žalobni vapaj gavrana koji zvuči kao da ga dave. Ako gavran doleti do zapovijednika vojske iz smjera kojem je okrenut i nad njim grakće, to je bio vrlo povoljan znak. Sova je loš znak (za razliku od grčke interpretacije). Smatrali su ih pogrebnim pticama noći i nepristupačnih zlokobnih mjesta. Strašan je znak vidjeti je u gradu ili danju.
Najčešće se let i zvuk ptica iz smjera istoka i sjevera smatra povoljnim znakom, a sa sjevera i, pogotovo, zapada nepovoljnim - no tu postoje nijanse i iznimke (gavranov doziv je dobar znak ako dolazi sa zapada, a njegove srodnice vrane s istoka). Osim toga, okolnosti i doba godine utječu na razlike u iščitavanju znakova, jer se navike ptica razlikuju prema vemenskim razdobljima.
Ukoliko se znakovi pojavljuju u nekoliko označenih prostora, važnost se daje najzastupljenijem. Tako je bilo i s Romulom i Remom - iako su oboje dobili povoljne znakove, Romul ih je dobio više, pa ga se proglašava osnivačem Rima.
Na samom početku rituala, trebalo je razaznati znakove prisutnosti zazvanog božanstva - primjerice golubica na obzoru je bio znak sudjelovanja Menrve.
Neobična prirodna zbivanja izvan zadanog područja ili osim 'valjanih' ptica se ne odnose na postavljeno pitanje, no mogu skrenuti pažnju na druge detalje. Primjerice, prisutnost pčela se uvijek najčešće smarala lošim znakom. Takve prepreke su blokirane zvucima flaute ili podizanjem platna da ne skreću pozornost svećenika. Atmosferske prilike i eventualni astronomski fenomeni su takozvani 'znaci s neba' i oni su se morali uzeti u obzir. Otud i čitanje munja, kod kojih je najveća znakovitost smjer iz kojeg dolaze.

Kako je glavno božanstvo Tinija atribuirano munjama, njihova je znakovitost mnogo veća od kretanja ptica. Općenito, zvuk ili bljesak munje na istoku i sjeveru su povoljni, a na zapadu i jugu nepovoljni. Moćan pokazivatelj su izvansezonske munje (npr.zimi).

Ove dve vrste čitanja sudbine su često ujedinjene, jer munje su nekad nebeski znak koji prati auguriju. Ostali znaci s neba su vrste oblaka (cirus, stratus, kumulus, nimbus), padaline (snijeg, tuča, kiša, susnježica), munja (šiljasta ili kao odbljesak preko obzora) i grom (dugotrajni ili prasak), svjetlosne promjene (duga, pomrčina, kometi, zvijezde padalice).

Svaki je augur pažljivim promatranjem razvio svoj vlastiti sistem koji se pomalo razlikovao od tuđih. Svaki je muškarac mogao vršiti privatno čitanje znakova pa je o tome i vodio zabilješke koje su mu, kasnijom usporedbom, pomagale u učenju te discipline.

Aves admittunt! (Ptice dozvoljavaju) ili Alio die! (Drugi dan) bile su riječi kojima je latinski augur završavao ritual.

Što se tiče interpretacije munja i gromova, ona pokazuje samu bit božanske moći, prepoznatu kod svih starih naroda - to je moć koja razara i stvara, kojom, uostalom, ni danas čovjek nije uspio ovladati, iako je znanstveno poznaje do detalja. Neobično je da je prije u suvremenoj znanosti provedeno u djelo cijepanje nevidljivih atoma, nego što je munja usmjerena i sakupljena u kakav akumulator, a snaga jedne same munje bi bila dovoljna da opskrbi čitav grad električnom energijom. Dakle, nepoznanica danas je morala biti središte štovanja nekoć.

Libri fulgurates su etrušćanske svete knjige koje se odnose isključivo na interpretaciju munja i gromova. Seneka kaže da je ovo umijeće osnovano na središnjem uvjerenju Etrušćana: znakovi s neba su predodređeni od Bogova da izvijeste smrtnike o svojim namjerama. Zato ih je neophodno razumijeti. Munja je proizvedena jer nešto najavljuje. U tome su se Etrušćani drastično razlikovali od svojih suvremenika Grka. Seneka je zapisao:

Razlika između nas (op.p. helenističko-latinskog svijeta) i Etrušćana...je sljedeća: mi držimo da munje bljeskaju kao posljedica sudara oblaka; oni vjeruju da se oblaci sudaraju s namjerom da stvore munje; sve to pripisujući božanstvu, nisu još učeni da misle da stvari već imaju značenje u trenu kad se odviju, nego da se odvijaju jer moraju imati značenje...

Smatra se da je etrušćanski naziv za tumača munja (lat. fulguriator) trutnvt frontac o trutnvt.

Najneposredniji podaci o ovom umijeću dolaze od Seneke i Cicerona koji su kontaktirali s etrušćanskim svećenikom u izbjeglištvu. Tako saznajemo i o podjeli munja na vrste: neke munje gore obzorom, neke probadaju nebo kao oštrica, a neke se cijepaju poput truozuba. To je osnovna podjela munja, koja pomaže u čitanju signala. Plinije prenosi i vjerovanje Etrušćana da postoje podzemne munje što skaču iz zemlje.

Podjela prostora rituala odgovara i prethodno opisanom tumačenju leta ptica.

Posljednji zapis o etrušćanskim svećenicima je upravo vezan za ritual s munjama koji se trebao održati za obranu Rima od Vizigota. Sazvali su ih kršćanski svećenici u strahu od nemoći pred invazijom. To mnogo govori o utjecaju ovih neobičnih oblika magije na Rimljane, što uvijek posredno znači i cijeli zapadni svijet.

STAROEUROPSKE
MITOLOGIJE

ETRUŠĆANSKA
MITOLOGIJA

ETRUŠĆANI
povijest
običaji
jezik i
pismo

MITOVI
otkrivenje
ustroj svjetova

PANTEON

DISCIPLINA
ETRUSCA
disciplina
haruspicija
praćenje
groma i ptica