POVIJEST ETRUŠĆANA

Etrušćani su predstavljali jednu od nadominantnijih civilizacija svog vremena. Njihova kultura, znanosti i mistična saznanja u mnogim su aspektima nadilazili svoje suvremenike, no povijest je htjela da nestanu u dubini Vremena. Ono je zakrilo mnoga znanja o njima, ostavivši znanstvenike do današnjeg dana na muci u potrazi za odgovorima o nekadašnjim tajanstvenim vladarima Mediterana.

Većina onoga što danas znamo i učimo o Etrušćanima potječe iz indirektnih izvora - rimskih i grčkih povijesničara i kroničara, koji nisu donosili objektivne zapise - te arheoloških nalazišta, također devastiranih tijekom tisućljeća od mnogih civilizacija. Važniji spomeni o njima datiraju iz osmog stoljeća pne, a Rim je zatro njihovu civilizaciju već pet stoljeća kasnije.

Etrušćani su sami sebe nazivali Rasenna, no Grci i Rimljani zvali su ih Etrusci, Tusci, Tyrrheny.

Jedna od zagonetki vezana uz Etrušćane je samo porijeklo. Nalazišta koja odražavaju slični životni stil i donose spomenike pisane jezikom sličnim njihovom, nalaze se, osim u Italiji, na samo dva vrlo izolirana mjesta - u Alpama i na azijskom otoku Lemnu.

Takozvani 'otac etruskologije' Massimo Pallatino postavio je teoriju da su oni originalnog talijanskog porijekla te da su njihova najveća nalazišta Cerveteri, Tarkvinija, Vulci i Vetulonija mnogo starija negoli ih se službeno datira (7.st.pne.). Naime, segment reljefa koji prikazuje morsku bitku Egipćana i morskih naroda, a potječe iz perioda Ramzesa III (1200 - 1166pne), vjerojatno predstavlja Ahejce, Etrušćane, Sicilijance i druge.

Čak se ni antički pisci nisu mogli uskladiti oko porijekla ovog naroda. Najraniji povijesni zapis o njima je Heziodova Teogonija iz osmog stoljeća pne, no poput Homerovih spjevova, ona je mješavina legende i činjenice. Stoga se prvim kredibilnim zapisom smatra onaj Herodotov, iz petog stoljeća pne, prema kojem oni potječu iz Lidije u Maloj Aziji, odakle su protjerani glađu. Prvotno su zbog gladi izumili brojne igre da ne misle o nevoljama, a zatim je kralj organizirao izvlačenje lutrije da polovica naroda, pod vodstvom njegovog sina, krene u potragu za boljim krajevima, dok će on ostati s ostatkom na nedarežljivom pustinjskom tlu:

Po svojim su običajima Liđani veoma slični Grcima, osim bludničenja njihove ženske djece. A od svih ljudi koje znamo, prvi su iskovali i upotrijebili zlatan i srebrni novac, a prvi su se i bavili trgovinom. Sami Liđani tvrde da su njihov pronalazak igre koje se danas igraju i kod njih i kod Grka. U isto vrijeme, kažu, pronašli su igre i osnovali kolonije u Tirseniji (Etruriji,op.p.), a o tome pričaju ovako: u vrijeme kralja Atisa, sina Manova, zavladala je čitavom Lidijom strašna glad; jedno su je vrijeme Liđani strpljivo podnosili, a zatim, kako nije prestajala, počeli su tražiti lijek protiv nje pa je svatko od njih nešto izmišljao. Stoga su tada pronašli i kocke, i kockice, i loptu i sve ostale vrste igara osim igara kamenčićima (slično dami,op.p.): taj izum Liđani ne prisvajaju za sebe. Tim pronalascima borili su se protiv gladi na ovaj način: jedan bi se cijeli dan igrali da ne bi osjećali potrebu za hranom, a slijedeći bi dan jeli prekinuvši s igrama. Tako su proživjeli osamnaest godina. Kako nevolja nije popuštala, već ih je sve više pritiskala, njihov je kralj sve Liđane podijelio na dva dijela i kockom odabrao jedan koji će ostati u zemlji i drugi koji će iz nje iseliti pa je za ostanak ondje slučajno odabran dio kojim je sam kralj vladao, a za odlazak dio kojem je na čelu bio njegov sin koji se zvao Tirsen. Ona polovica koju je slučaj odabrao za odlazak iz zemlje, spusti se u Smirnu, i sagradi brodovlje, i na njega ukrca sve što im je potrebno za plovidbu te otplpviše u potrazi za novim životom i krajem i, prošavši mimo mnogih naroda, stigoše u Umbriju gdje podigoše gradove i gdje do dana današnjega stanuju. Promijenili su ime, pa se umjesto Liđani nazivaju prema kraljevu sinu koji ih je vodio: prema njemu su uzeli ime i zovu se Tirsencima. Liđane, opet, bijahu pokorili Perzijanci.
Herodot: Povijest, 5.st.p.Kr.

Već spomenut nalaz s otoka Lemna veže i teorije da su Etrušćani porijeklom legendarni Pelazgi - morski narod Lemna.
Pelazgi su bili mješavina naroda, među kojima i biblijskih predaka velikih Feničana. Mnogi antički izvori naizmjence koriste izraz Pelazgi i Tyrrheni.
Natpis na stećku s Lemna je najjači dokaz u korist istočnjačkog porijekla Etrušćana, naspram autohtonog apeninskog. Natpis iz 600.g. pr.Kr. pisan je jezikom bliskim etrušćanskom, a i druge iskopine odražavaju sličan način života onome etrušćanskog društva (veliki nekropolis, posuđe i oružje nalik na etrušćansko) - očito je da je ovo izolirano društvo imalo veće veze s Etrušćanima, koji su tada već naseljavali Italiju, nego s matičnom Malom Azijom.

Teza sjevernjačkog porijekla teško prolazi - naime, spomenuto alpsko nalazište datira se mnogo kasnije, pa je vjerojatno nastalo prebjegom sjevernih Etrušćana pri keltskim invazijama.

Danas se znanstvenici ponajviše okupljaju oko teze da su Etrušćani autohtono stanovništvo Italije koje je poprimilo mnogo utjecaja iz Male Azije.

Ne može se točno odrediti niti početak djelovanja ove velike civilizacije na talijanskom tlu. Od 10.-8.st. pr. Kr. su se raštrkana naselja počela grupirati u urbane centre i razvila se infrastruktura, trgovina Mediteranom i zemljoradnja pa to razdoblje možemo nazvati pravim početkom Etrurije.

Do kraja 7.st.pne., teritorij Etrurije se prostirao do Sjeverne Italije (Toscana je u prijevodu Zemlja Etrušćana), uključivao dolinu rijeke Po, posjedovali su gradove-države na velikom dijelu Lacija (Rim i južna područja). Tirensko more je do danas zadržalo njihovo ime.

Prvi rimski kralj prema određenim tezama bijaše etrušćanskog porijekla - Lucije (što je vjerojatno oblik imena Lucumo Tarquinius Priscus). On je utemeljio grad među pastirima oko Paladina.

Niti nestanak Etrušćana nije potpuno jasan, no nije ni previše zagonetan jer je talijansko tlo bilo oduvijek meta svih osvajača zbog savršene pozicije. Vjerojatno su ih mnogi narodi u brojnim ratovima oslabili, a velika rimska vojska dokrajčila. Pretpostavlja se da je tome pogodovala teritorijalna i autonomna razjedinjenost te nacije. Kako su žene bile nositeljice loze u etrušćanskom društvu, smatra se da su one kasnijim ženidbama s Rimljanima izgubile ime i tako su Etrušćani izbrisani s planeta. Bilo je to oko 3. stoljeća pr.Kr.

Ali njihovi sveznalci, poznati haruspici, ostali su na rimskim dvorovima sve do petog stoljeća novog doba (osam stoljeća nakon službenog nestanka Etrušćana), a u Bizantu i dulje. Zadnji značajniji zapis o njihovom djelovanju datira iz 408. godine. Tada je kršćanski biskup Inocent okupio etrušćanske svećenike da u tajnosti održe veliki ritual za obranu munjama od vizigotske invazije. Ipak, postoje indicije da je ritual na poslijetku spriječen, a Rim tada nije odolio napadu.

STAROEUROPSKE
MITOLOGIJE

ETRUŠĆANSKA
MITOLOGIJA

ETRUŠĆANI
povijest
običaji
jezik i
pismo

MITOVI
otkrivenje
ustroj svjetova

PANTEON

DISCIPLINA
ETRUSCA
disciplina
haruspicija
praćenje
groma i ptica