Staroeuropske mitologije

VILE IZ COTTINGLEYA
22. SVIBNJA

Dvije su se djevojčice igrale su u svom vrtu kada su im se pridružili tamošnji fantastični stanovnici. Vilinska družina ih je redovito posjećivala, tvrdile su Elsie Wright (tada 16) i njena rođakinja Frances Griffiths (10) pa su ih djevojke uspjele i fotografirati 22. svibnja 1917. godine.

1917. godine fotografija je još bila u povojima. Zato je zadnje što bi osoba iz onog doba pomislila da su dvije djevojčice načinile fotomontažu. Pa, ipak, danas bi i laiku bilo dovoljno da samo krajičkom oka pogleda slike i proglasi ih falsifikatima. Rasvjeta vila i djevojaka se ne podudara, vile se ne doimaju trodimenzionalno. Ali, ondašnji su umovi željni magije i fantazije prihvatili te fotografije kao istinski dokaz postojanja vila. I fotografski stručnjaci su im se priključili izvješćima kako se negativima nitko nije poigravao, kako nema dokaza o dvostrukoj ekspoziciji i da zamućenost jedne od vila dokazuje da je ona u pokretu.

Tri godine kasnije, djevojke su ponovno izazvale javnost trima novim fotografijama. Nitko osim njih nije nikada vidio vile, niti ih je mogao uslikati. Djevojke su kazale kako su i one mogle to učiniti samo ako nitko drugi ne gleda. Postojao je samo jedan nezavisni svjedok njihove priče, pisac Geoffrey L. Hodson, koji je također tvrdio da je vidio malena stvorenja.

Veliku ulogu u cijeloj priči odigrao je i poznati pisac, autor Sherlocka Holmesa, Sir Arthur Conan Doyle. Životom Conana Doylea prostrujala je najteža tragedija - smrt vlastita djeteta. Mnogi su skloni pripisivati tom strašnom događaju piščevu kasniju sklonost spiritualizmu i vjeri u život poslije života. A time i nevjerovatnu medijsku famu koja je nastala iz nestašne dječje igre i kreativnosti triju djevojčica.

Arthur ConAn Doyle ne samo da je prihvatio ove fotografije, već ih je potkrijepio dvama pamfletima i knjigom ''Dolazak vila'' o tim slikama i drugom vilinskom folkloru. Ta je knjiga i danas zanimljivo štivo, a mnogi su, poput Doylea, skloni i danas vjerovati kako su fotografije vila autentične! Što se našeg zaljubljenika u svijet duhova i magičnih bića tiče, njegov spiritualizam od njegovog vremena pa sve do današnjeg dana doveo ga je na loš glas. Mnogi su skloni opakim komentarima kako je njegov poznati izmišljeni lik Scherlock Holmes mnogo bistriji od vlastitog autora.

Iako su ga neki smatrali ludim, Arthur Conan Doyle branio je vilinsku stvarnost svim dokazima koje je mogao iznaći. Njegovi su argumenti protiv nevjernika dugi i elokventni do krajnjih granica.

Tijekom godina, tajanstvenost vilinskih fotografija je polako iščezla. Samo su još rijetki bili uvjereni da su one autentične. Ipak, tajanstvenost detalja kako su i zašto načinjene, do danas fasciniraju sve koji se bave proučavanjem prijevare, obmane i podvale.

U intervjuu za BBC iz 1975., Elsie je izjavila: ''Rekla sam vam da su to fografije proizvoda naše mašte i pri tome ostajem.''

Najvažniji dokaz koji je napokon posve potkopao sporne fotografije pronašao je izvjesni Fred Gettings tek 1977. Proučavajući ilustracije knjiga iz ranog devetnaestog stoljeća, pronašao je crteže Claudea A. Sheppersona iz dječje knjige koju su i djevojke mogle lako posjedovati. Bez sumnje,ilustracije su poslužile kao model za vile koje su se pojavile na fotografijama.

Zanimljivo je da se u toj knjizi, kompilaciji novela i pjesama za djecu, nalazila i priča A.C. Doylea ''Bimbashi Joyce". Dakle, Doyle je dobio primjerak od izdavača i, ako je imao istu onu percepciju kakvu je pripisivao svojem Sherlocku, mogao je vrlo lako dokučiti da su fotografije iz Cottingleya lažne jer su vile, osim što su drugačije odjevene i imaju krila, u posve jednakim pozama kao one iz knjige.

Možda je to znao, a možda i ne. Vjernici su poznati po tome što vide ono što žele vidjeti, a zatvaraju oči pred onime što se protivi njihovim vjerovanjima. A možda je sličnost crteža i fotografija - natprirodna spiritistička slučajnost!

A naš Doyle? Gilbert Chesterton je jednom prilikom o njegovoj lakovjernosti izjavio: ''...dugo mi se činilo da je mentalitet Sir Arthura mnogo bliskiji Watsonovome nego Holmesovome.''

Ako je ova Chestertonova tvrdnja točna, članovi ove Udruge također su Watsoni. Jer iako su nestašne prijateljice pod stare dane priznale obmanu, i vile ipak nisu usnimljene, mi znamo da one postoje. I koji nam Sherlock to može opovrgnuti?