Staroeuropske mitologije

DUNMOW FLITCH
FESTIVAL OBNOVE BRAČNIH ZAVJETA
12. lipnja

Mnogi su dijelovi Europe prakticirali nama stran običaj. Godinu dana nakon vjenčanja, parovi su imali prilike predomisliti se oko svoga braka, ili ga još čvršće potvrditi pred okupljenim svjedocima.

Nama ljudima današnjice, koji se pouzdamo u naše vrludave koncepte vjernosti, privrženosti, seksualnosti i, naravno, ljubavi, teško je shvatiti opravdanost takva obnavljanja, odnosno raskidanja bračnih zavjeta godinu dana nakon njihova prvog sklapanja. Ali, narodna je mudrost nekoć davala priliku da čovjek ispravi pogrešku. Ili da ponovo proslavi svoju ljubav.

Kako takva ceremonija zapravo izgleda, možete se uvjeriti i dan danas. Kao što je zapisao britanski klerik John Brand (1744 - 1806): ''Običaj koji je nekoć prevladavao, nedavno je uistinu primijećen u Dunmowu, Essex, da se preda kora slanine svakom vjenčanom paru koji se zakune da nitko od njih u godinu i jedan dan, niti u javi, niti u snu, nije požalio svoj brak.''

I doista, do danas se u Dunmowu, mjestašcu engleske regije Essex, oživljava ta drevna ceremonija. Originalni je običaj dokazivanja bračnog blaženstva vezan za mnoge europske krajeve. Ali samo je Dunmow uspio progurati tu godišnju manifestaciju u 21. stoljeće.
Riječi drevnog rituala koji se odvijao pred sucem lažnoga suda i porotom udavača i neženja, zahtijevale su od supružnika da na ''dvanaest mjesec i dan'' oboje izjave kako ''nisu poželjeli da su ponovno nevjenčani''.

Uspješni supružnici su pronošeni selom u sjedalici na ramenima muškaraca. Nagradna šunka se nosila pred mužem u procesiji koju je pohađala gomila župljana i bučno je pratila.

Običaj 'Suđenja iz Dunmowa' seže u srednji vijek, sudeći prema pisanim podacima. Prvi je put zabilježem 1340. godine, ali običaj bi mogao biti mnogo stariji. Predaja kazuje kako je lokalni plemić Robert Fitzwalter sa svojom ženom, odjeven kao pripadnik puka došao pred župnika zatraživši blagoslov godinu dana nakon vjenčanja. Njihova je predanost toliko zadivila svećenika, da im je darovao komad šunke. Na to su Fitzwalteri otkrili svoj identitet i darovali posjede župi uz jedan mali uvjet - svaki par koji bi na isti način potvrdio svoju ljubav, mora dobiti koru šunke.

Ne zna se kad je točno održana prva ceremonija darivanja šunke predanim supružnicima, ali 1701. godine ona se počela održavati u lipnju (prema nekim izvorima 7.lipnja, a prema drugima 12.

U 18. stoljeću običaj je prerastao u opće narodno slavlje. Navodno da se 1751., kad je šunku potraživao uspješni obrtnik Thomas Shakeshaft, u Dunmowu okupilo pet tisuća ljudi, gomila koja je zablokirala prilaze gradu. Katkad su nagrađeni kandidati prodavali nareske šunke i tako zaradili dobre svotice novaca.

Do kraja 18. stoljeća, običaj je izumro, ali ga je određeni Harrison Ainsworth zaživio 1855., usprkos negodovanju lokalnog vlastelina.

Etnolog Sharper T. Knowlson objašnjava: ''Običaj je u svojoj biti priprost i bazira se na priprostoj procjeni braka. Nadilazi shvaćanje kako cijenjeni ljudi mogu prolaziti kroz ikakvu javnu ceremoniju da bi potvrdili svoju sreću u braku i osvojili komad šunke. Ali zašto šunke, zapitkuje se znatiželjni čitatelj? Na to pitanje nema dostupnog odgovora, osim korisnosti šunke u domaćinstvu. Isti je običaj prevladavao u Whichenoveru i postoje njegovi tragovi u drevnoj Britaniji.''

Iako kombinacija šunke i obnavljanja zavjeta ne zvuči odveć romantično, doista je romantičan tisućljetni prizvuk koji vreba iz tog izoliranog običaja. U novi milenij ušao je i taj običaj koji leži na poganskim tradicijama. Nekad su ljudi imali priliku u miru se rastati nakon prve godine zajedničkog života, pred ljudima, bogovima i sobom priznavši da su načinili grešku. Ili, još bolje, mogli su ponoviti svoje zavjete, pred istim onim ljudima i bogovima koji su im svjedočili kad su ih u zanosu izricali po prvi put.