Staroeuropske mitologije

PRAZNIK VILA I DAN VELEBNOG SUNCA
21. lipanj

Još je pračovjek, dok je živio u savršenom skladu s prirodom, pokušavao pratiti njene mjene, shvativši njihovu važnost za vlastiti bitak. Nije bilo teško zamijetiti nešto što danas polako zaboravljamo - da je Sunčeva snaga blagotvorna za Zemlju i njene plodove. Tako je posvuda na svijetu krenuo krug štovanja Majke Zemlje i njena sina ili pak ljubavnika Sunca.

Godina je zamišljena kao krug rođenja mladog Sunca (zimski solsticij), njegova stasanja (proljetni ekvinocij), jačanja do pune snage (ljetni suncostaj) i opadanja te snage dok ga ponovno ne pobjedi tama (jesenska ravnodnevnica). Iako moć tmine proguta Sunce u jednom periodu godine, ono će se ponovno roditi i ciklus će ponovno započeti.

Na današnji je dan, znali su to ljudi tisućama godina prije nas, Sunce u jeku snage. No, promatramo li vječnu borbu noći i dana, znat ćemo da u ovom trenutku noć počinje jačati, a sunce slabjeti. Iako još uvijek nadmoćno, ono bespovratno kopni.

Zanimljivo je kako su diljem svijeta ljudi shvatili istu stvar, gradili sveta mjesta koja bi projicirala kretanja sunca i stvarali praznovjerja vezana za ove čudesne datume.
Tako se u Europi ovaj dan smatrao praznikom vila. Nije ni čudo, ako znamo da su vile, prema jednoj od teorija, dobile naziv po starom rimskom prazniku ljubica (viola), a upravo se ovih dana na starorimskim forumima održavao festival Violae, ples tih proljetnih cvjetaka. (Spomenimo kako mnoge teze smatraju da su slavenske mitske ljepotice rusalke i vile dobile svoja imena prema rimskim festivalima ruža - rosalia i ljubičica - violae. Iako je prvotno riječ o dvama različitim bićima, vile su se zadržale među južnim Slavenima, a rusalke osobito kod Rusa.)

Vile ne prestaju plesati ni dan danas, samo u mnogo manjem broju jer njihova je staništa ugrozio onaj isti čovjek koji je nekoć od njih strahovao i štovao ih.

Za koji dan nam stiže u narodu vrlo popularno Ivanje. Ono je također - praznik vila. Poznate Ivanjske vatre, praznovjerja o vilinskom svijetu i druga magična vjerovanja potječu još iz pretkršćanskog doba. Naime, kako su stoljeća tekla, a papa Grgur utemeljio aktualni gregorijanski kalendar, ljetni se solsticij pomaknuo za nekoliko datumskih dana unatrag danas se obilježava 21. lipnja umjesto nekadašnjeg 24.
Dakle, proslava svetog Ivana Krstitelja 24. lipnja nastavila se na tradicije proslave suncostaja pa to objašnjava sve običaje koje ona nosi.

Dok stanovnici gradova gotovo da ne znaju za taj vjerski praznik, mnoga sela i manja mjesta diljem Lijepe Naše obilježavaju Ivanje. Štoviše, to je jedan od najvećih svetaca. A kada se u veselju okupe oko velikih krijesova, mnogi nisu svjesni da čine isto što su davno prije činili neznabošci ovih područja. No, oni su na taj način obilježavali simboliku sunčeve snage, a nipošto rođendan poznatog sveca.

Evo još jedne u nizu nelogičnosti kršćanskih običaja. Dok se većina svetaca slavi na onaj dan u godini kada su pogubljeni ili se na drugi način manifestiralo njihovo mučeništvo, Svetom Ivanu slavimo rođendan koji, kako pogodno, pada upravo na dan slavlja koje se nikako nije moglo ukinuti. Crkva je još jednom 'zaobišla' vlastita pravila kako bi uspješno doskočila poganluku. Narodu su ostali festivali koji već stoljećima u gotovo netaknutom obliku slave sunce. Samo je zaboravio što zapravo slavi.

Ne možemo se žaliti, jer nam barem ostaje živo folklorno svjedočanstvo kako su te proslave nekoć izgledale.