Staroeuropske mitologije

DANI ZRINSKIH I PORCIJUNKULE
Čakovec, 27.07. - 02.08. 2005.

Legenda pripovijeda da pod gradom Čakovcem spava pozoj - zmaj. On je toliko velik, da mu rep stoji pod utvrdom Zrinskih u perivoju, a glava mu se skriva pod tornjem crkve na glavnom gradskom trgu. Čarobnjak Đak Grabancijaš putuje svijetom i susreće mnoge narode čiju dobrodušnost ispituje raznim zamolbama i prohtjevima. Kad se vrati u grad, svojim moćnim štapom udari po zemlji, probudi zmaja te oboje odlete nad krajeve gdje žive ljudi koji mu nisu željeli pomoći na putovanjima. A gdje pozoj preleti, samo nevolja nastaje - oluje, vjetrovi, vulkani, potresi i mećave razaraju ta područja.
Da pozoj spava pod njihovim gradom, ne znaju ni mnogi Čakovčani. No, nedavno su započeli brojni građevinski radovi u središtu grada, kad netom nakon toga golemo nevrijeme zahvati mjesto i uništi drveće u perivoju svojom nezapamćenom silovitošću. Možda je pozoj, čuvši udarce nad površinom, pomislio da je Grabancijaš stigao po njega? Ili je želio obraniti svoje skrovito stanište od znatiželjnih ljudi?

Mnogi su međimurski plemići grb obilježili znakom zmaja, pa čak je i Zrinskima simbol orao ili zmaj. Međimurci su najponosniji na doba vladavine obitelji Zrinski, 16. i 17.st, no Čakovec ima dugu povijest, što datira iz doba antike. Prvo naselje na tom području je bila starorimska vojna utvrda Aquama. Mjesto je dobilo naziv prema grofu Csakyju (Čaki) koji je tamo podigao utvrdu Čakov turen u 13.stoljeću.

Porcijunkulovo je naziv proslave najvećeg proštenja u Međimurju, slavljenog 2. kolovoza, koje su upravo Zrinski donijeli u grad. Pod talijanskim Asizijem postoji crkvica Gospe od Anđela ili Porcijunkula, zaštitni znak franjevačkog reda. Sveti Franjo je u svojim propovijedima zagovarao to mjesto kao oslonac cijelog reda. Tamo je i umro te su franjevci digli baziliku u čast njemu i svemu čemu ih je podučavao (iako nije jasna povezanost raskoši i bogatstva bazilike i Franjinog odricanja svakog zemaljskog posjeda), a unutar nje i danas stoji mala Porcijunkula, po kojoj su čakovečki franjevci nazvali ovo prošćenje.
Samu crkvicu su prvotno posjedovali Benediktinci, a postala je poznata po prikazivanjima anđela u njenoj unutrašnjosti. Ime je dobila po mjestu na kojem se nalazila. Dugo je bila napuštena kad ju je Sveti Franjo obnovio i osnovao u njoj red male braće čije je ona postala središte i dom.

Ova dva ujedinjena zbivanja pokazala su najveće značajke tradicije i kulture Čakovca i cijelog Međimurja, omogućivši posjetitelju iz drugih regija da osjeti duh tamošnjih običaja. Prvotno se činilo da je festival tematski nepovezan zbog prevelike raznolikosti pratećih događaja - od relija oldtimera do turnira streličarstva - zapravo se na poslijetku pokazao izložbom negdašnjih i današnjih najvećih karakterističnosti i zanimacija stanovnika ovih krajeva. Nažalost, događanje se odvija u samoj sredini ljeta te teško može privući ljude u taj kontinentalni kraj kad ih istovremeno vrućine tjeraju, a slana čežnja za morem vuče prema obalama Jadrana. No, tradicija nalaže da se zbivanja odvijaju upravo u ovo vrijeme.

Ljeto je u svim starim europskim narodima bilo od posebne važnosti zbog žetve pšenice. Nakon pokoravanja ciklusu godine proteklih mjeseci, sada seljak ubire prve plodove svoga rada. Ukoliko je s dovoljno štovanja prirode pristupio svojim zadacima, s dovoljno volje obrađivao tlo, sada će mu se pokazati zahvalnost Zemlje. Tako je ovo razdoblje još od doba prvih stalnih stanovnika Europe bilo vrijeme slavlja u čast zlatnog žita, blagodatnog sunca i plodonosne zemlje. Iako je prihvaćeno kršćanstvo, stare vrijednosti nisu mogle biti iskorijenjene iz pučke svijesti, a kako je obožavanje raznih aspekata prirode u suprotnosti sa slavljenjem jedinog stvoritelja i vladara kozmosa, tako se u mnogim slučajevima Crkva pobrinula da nadomijesti božanstva tog perioda svecima, pa drevne običaje pripiše novijim slavljima. Ljeto u Međimurju donosi nekoliko kršćanskih blagdana važnih za manje sredine, a gotovo zagubljenih u urbanima, gdje je zagubljena i sama priroda: Ivanje, Petrovo, Porcijunkule, Velika i Mala Gospa.

SVETI IVAN
KRESA LOŽI
NA IVANJSKO
NAVEČERJE.

ŠATRU IGRA,
LJUBU PITA:
GDJE SI LJUBO,
SINOČ SPALA?

JA SAM SPALA
STAROM MAJKOM
STAROM MAJKOM
NA POSTELI.

Sveti Ivan Krstitelj se slavi 24. lipnja i za sobom povlači nekadašnje običaje proslave ljetnog solsticija. U svim današnjim najkatoličkijim zemljama, to je paradoksalno praznik vila. Mnoga se mjestašca na ovaj magični dan prisjećaju legendi o vilama iz obližnjeg šumarka ili potoka, pjevuše vilinske pjesmuljke ili oživljavaju male čarobne običaje. U čakovečkom muzeju zapisane su upute iz Gornjeg Mihaljevca kako razumijeti jezik životinja na taj dan:

Na Ivanje kateri drži ka more tak daleć v šumu diti ka kokota ne čuje, mora se s paprotom zagraditi i onda med polnočjom točno paprot cvete, cvete, i ona sve kaj je god za zver, dojde nad njega, al se ne sme prestrašiti, jer mimo tega paprota ne mre k njemu, zato se s paprotom zagradi, i tak tega cveta, cveta zeti i deti si ga v žep i onda sve ono di se što spominja razme.

KUKAVAČA KUKAVALA
PRED PETROVIM DEN
KUKU KUKU, KUKU KUKU,
PRED PETROVIM DEN.

TO JE LEPO TOPLO LETO,
TE PETROV DEN,
KUKU KUKU, KUKU KUKU
I TE PETROV DEN.

ŽNJAČI DOJDEJU VU POLJE,
LEŽEJU POD KLEN,
KUKU KUKU, KUKU KUKU,
LEŽEJU POD KLEN.

29. lipanj, Petrovo i prošćenje 2. kolovoza slave upravo razdoblje žetve. Tako je i ovaj ljetni sajam bio prepun simbolike polja. Žito, domaći kruh, lan, tkanje, sve su to motivi kojima je prožeto ovo zbivanje, a ukorijenjeni su u narodu od najstarijih vremena ljudske svijesti. Poznato je da i običaji vezani uz nadolazeće blagdane u čast Marije, a posebice Mala Gospa - zaštitnica mjesta, što se u Čakovcu slavi početkom devetog mjeseca, potječu izravno iz slavlja u čast ženskih božanstava koja svojom majčinskom ljubavlju obgrljuju mjestašca i daruju plodovima narod. Upravo gore navedene narodne pjesmice vezane uz slavlja svetaca pokazuju da je težište slavlja na prirodnim mjenama, a ne vjerskog karaktera.

Baš ovakva zbivanja otvaraju poglede zainteresiranih prema duhu naroda. Folklor oduvijek odašilje sliku i prvih i današnjih stanovnika područja i pokazuje kako različita podneblja utječu na svijest zajednica. Proučavanje vremenskih etapa vjerovanja i običaja raznih naroda vodi nas ka spoznaji sebe, jer zanemarivši tradiciju svijeta, gubimo velik dio našeg duha pa nestajemo u užurbanom mravinjaku današnjice. Stari su narodi štovali mudrost i duhove predaka vjerujući da se povezuju s našom podsvijesti i vode nas kroz izazove našeg vlastitog životnog puta. Predak nije samo otac, niti djed, već i prastanovnik podneblja u kojem osoba živi, što je nekoć svojim postojanjem utjecao na formiranje atmosfere kraja. Tako prolazeći kroz izložene keramičke, košaračke, lanene i tkane proizvode, čovjek na trenutak osjeti divljenje prema prošlosti koja nalazi svoj prolaz do današnjice kroz nečije vrijedne ruke što s ljubavlju izrađuju predmete za kojima današnji industrijski svijet nema potrebe pa zaboravlja njihovu vrijednost.

Primjerice, ni mnogi stanovnici međimurskog kraja više ne znaju što je to bitnica - stožac od živopisnog umjetnog cvijeća kojeg su starije gospođe stavljale na glavu i ne pridržavajući ga rukama plesale na vjenčanjima. Izrada umjetnih cvjetova je karakteristična za ovo podneblje, a ono se mnogo koristilo pri svadbama. Kako je vjenčanje jedna od najvažnijih ceremonija u životu, ne čudi da postoje mnogi običaji vezani uza nj, poput bitnice, ili pak praznovjerja, od kojih neka gotovo izazivaju tjeskobu: za vrijeme prvog zajedničkog plesa mladenaca, zapalile bi se dvije svijeće - svakome jedna, i čija bi prva izgorila, taj će prvi umrijeti. No, tu su i vesela vjerovanja - koga mladenka poljubi, on se pomladi za deset godina; tko koga prvi ugleda na dan vjenčanja, bit će dominantniji u vezi - zato kada mladoženja dolazi po svoju mladu, ona ga gleda kroza sito.

Kad već spominjemo životne mjene potaknuti izlagačima umjetnog cvijeća na Danima Zrinskih, spomenimo i značenje konačnog prijelaza u beskonačnost - smrti, jer i o tome su nam pružene informacije u gradskom muzeju.

PROTULETJE SE JOTPIRA,
VES SVET SE MU VESELI,
DA NAM CVETE MODRO CVETJE,
VESELO JE ŽIVETI.

CVET CVETUČI SE RASCVETE,
KAK NAM LEPO ZADEŠI,
ALI SAMO TUŽEN ČLOVEK
JENKRAT NA SVET DOŽEVI

LASTAVICE ODLETIJU,
DOLETIJU K NAM NAZAJ,
AL ČLOVEKA KAD ODNESU,
VEĆ GA NIGDAR NI NAZAJ.

I danas je smrt najzagonetniji ali neizbježan dio ciklusa. Nekoć se životu pristupalo s veseljem i slavilo ga se, a smrt, iako beskrajno tužna, uklapala se u taj ciklus i označavala novi početak za dušu. Danas ljudi žive rastrganii između straha pred životnim radostima, vođenog vjerom, i potpunog ignoriranja svijesti o životnim ciklusima, vođenog ubrzanim životnim ritmovima i vrtlozima rasporeda koji gutaju svaku pomisao na mogući prestanak postojanja, bez obzira što nismo u stanju iznaći u njemu višu svrhu. Rođenje, vjenčanje i sprovodi, nekoć se nisu 'obavljali', već predano slavili kao najvažniji dijelovi života. A zbog soje vječne nedokučivosti, stvaranje i prestanak života uvijek su bili meta simbolike i tajnovitosti. U Međimurju su postojali mnogi običaji vezai za smrt člana obitelji: kad se to dogodilo, trebalo je zaustaviti sat i okrenuti ogledalo; kad su iznijeli raku iz kuće, netko je morao što prije sjesti na stolicu na kojoj se nalazila da se pokojnik ne bi vratio. Smatralo se da smrt nagoviještaju noćne ptice, zavijanje pasa i snovi o rušenju doma ili ispadanju zubi. I tamo postoji staro vjerovanje da duše pokojnika mogu biti viđene na blagdan Svih svetih - u doba kad se prema drevnim vjerovanjima otvaraju prolazi između svjetova smrtnika i mrtvih.

Stari zanati predstavljeni na gavnom trgu i u Perivoju Zrinskih, uključivali su i poznate keramičare međimurskog podneblja koji izrađuju i simpatični suvenir ftičeka. Kad njega napunimo vodom i puhnemo u njega, on proizvodi zvuk na koji se odazivaju prave ptičice.

FTIČEK LEPO FUČKA,
NA STEZI STOJI, NA STEZI STOJI,
IŠČE LEPŠE FUČKA,
DA K MILI BEŽI, DA K MILI BEŽI.

FTIČICA NE MARI,
NA GNJEZDI VEČ SPI, NA GNJEZDI VEČ SPI,
FTIČICA NE ČUJE,
KAK ZA NJOM LETI, KAK ZA NJOM LETI.

FTIČEK BLIŽE PRHNE,
JO FČUKNE ZA KLJUN, JO FČUKNE ZA KLJUN,
MILA SE ZBUDILA,
ZLETELA JE VUN, ZLETELA JE VUN.

FTIČEK LEPO FUČKA,
NA STEZI STOJI, NA STEZI STOJI,
IŠČE LEPŠE FUČKA,
DA K MILI BEŽI, DA K MILI BEŽI.

Međimurska popevka je vjerojatno najprepoznatljiviji folklorni proizvod tog kraja, pa je mala smotra folklora dočarala i taj aspekt. Turniri u konjičkom sportu i streličarstvu pod tvrđavom, te reli oldtimera pokazali su koje su interesne sfere današnjih stanovnika podneblja. Oživljavanje utvrde kroz dane otvorenog muzeja sa slobodnim pristupom postavu i kazališnim predstavama povijesne tematike u atriju dvorca potpalili su iskricu prošlosti. Klub mladih Čakovec je organizirao brojna događanja za mlade koja su uveseljavala sve građane.

Oni su, u suradnji s turističkom zajednicom Čakovca, doveli brojne goste, poput Reda srebrnog zmaja, već nezaobilaznog na svim zbivanjima povijesne tematike, žonglerskih skupina koje u večernjim satima opasnim igrama vatrom podsjećaju na srednjevjekovne dvorske zabave, ili pak predstavnike varaždinskog Špancirfesta koji se održava krajem ljeta.

Tako je Klub mladih svojim gostima zainteresirao Čakovčane, dok je međimurska kultura zaokupljala pažnju svih nas nedovoljno upoznatih s njome. Ovo je zbivanje spojilo drevni folklor, etnološku i obrtničku baštinu, te modernu svijest građana, tako pružajući posjetiteljima cjelovitu sliku grada.