LA BEFANA
6.siječnja

La Befana je najštovanija talijanska legenda. Slavi se na katolički blagdan Sveta tri kralja, 6. siječnja. Italija je kolijevka katoličanstva, pa ne treba čuditi da je važan poganski blagdan na njihovom području pretvoren u katolički, no štovanje ciklusa prirode je bilo toliko jako, da kroz sva ova stoljeća nije bilo moguće iskorijeniti ženski aspekt. Tako je drevna božica dobila ulogu starice u priči o rođenju Isusa. Ovaj blagdan je za djecu u Italiji veće slavlje od Božića.
U slučaju ovog blagdana riječ je o mješavini tradicija Kristove ere i onih mnogo starijih. Naziv vještice Befane potječe direktno od grčkog naziva za blagdan Isusova rođenja: epifaneia, u doslovnom prijevodu pojavljivanje (Boga). Danas se ista riječ diljem zapadnog svijeta koristi za blagdan triju magova, u nas prevedena kao Bogojavljenje. Ta riječ se odnosila na sam Rođendan, jer je on u počecima kršćanstva bio određen tim datumom. Tek ga je papa Liberije pomaknuo na 25.prosinca da neutralizira proslave solsticija mitraističkog kulta Sunca.
Iako ovu staricu prati nazivlje i neke novije legende iz kršćanskog doba, njena pojava ima korijenje puno dublje u povijesti. Smatra se da potječe iz lika starorimske božice iz podzemlja Strenije, koja se slavila početkom januara, a i tada su djeca darivana slatkišima.
Danas nam legenda govori da su tri mudraca u potrazi za djetešcem pokucala na vrata kolibice da upitaju za smjer. Otvorila im je starica s metlom. Nije znala tko su tri živopisno odjevena muškarca i nije im znala dati upute kako da dođu do Isusa. Nato su joj zahvalili i ljubazno je upitali želi li krenuti s njima u daljnju potragu. Odbila je jer je imala previše kućanskih poslova. Kad su oni već poodmakli, osjetila je da je pogriješila i odlučila ih sustići. Satima ih je tražila, no nije ih uspjela naći. Propustivši priliku da pođe s njima, zaustavljala je svako dijete koje bi srela i davala mu mali slatkiš u nadi da je baš ono mali Isus. Sad svake godine na večer prije Sveta tri kralja kreće u potragu za božjim djetešcem. Zastaje u kući svakog djeteta i ostavlja dobrima slatkiše u čarapama koje su za to priredila, a zločestima grumen ugljena.
Čarape obješene iznad ognjišta potječu od drevnog prinošenja darova boginji sudbine.Ona je bila povezana s tkanjem, preslicom, tkalačkim stanom, čega su totemi čarapice. Befana, prema talijanskom folkloru, stiže na metli ili jarcu - to je simbolički povezuje s biljnim i životinjskim svijetom, što je čini božicom drveća i godišnje obnove. Povezana je s duhovima predaka jer je sama mitski predak koji se svake godine vraća. Svojim bezvremenskim posjetima obiteljskom ognjištu, ona jača vezu između obitelji i predaka kroz razmjenu darova. Djeca su u prošlosti mislila da su darove ostavili djedovi kojima se kraj vatre prinosila hrana.
Samo ognjište je simbol pročišćenja i elemenata vatre i vode (jer se ponad vatre kuhao kotao). Voda pripremljena na bdijenje prije Epifanije, sadrži svete obrambene duhove i upotrebljava se u trenucima krize u obitelji tijekom naredne godine (u Hrvatskoj otud naziv i običaj Vodokršće za taj blagdan).
U nekim talijanskim mjestima postoji običaj sličan našem Fašniku. Načini se veliki prikaz Befane s vretenom i preslicom od drveta. Puni se voćem, a kasnije se rašije i ono se podijeli narodu, nakon čega se Befana spaljuje na nekoliko metara visokoj čunjastoj lomači, što potječe iz simbolizma uzdižuće vatre koja vraća drevni duh u onostrana kravljevstva. Također, spaljivanje označava predaju starog života novome, opadanje zime i iščekivanje proljeća. Befanino obličje starice predstavlja prirodu ostarjelu od zime. Od proljetnog ekvinocija, Befana će biti ponovno rođena, život obnovljen i pomlađen, i ona će se vratiti kao Fana, šumska božica proljeća.

Tekst je većim dijelom preuzet iz drugog broja časopisa Krik Udruge Zaštitnice Midgarda