Na jedan od najvećih katoličkih blagdana 25. prosinca slavimo ono što se na taj datum NIJE dogodilo: rođenje Kristovo. Ako vas to iznenađuje, pročitajte priču o porijeklu tog blagdana i običaja vezanih uz njega. Ova tema seže u najdalje civilizacije, a i sama Kristova era donosi tolike konfuzije da je nemoguće podrobno sve opisati na ovako ograničenom prostoru, no evo našeg šturog pokušaja:

BOŽIĆ: ROĐENJE KRISTA ILI MLADOG SUNCA?
25. prosinca

U doba ranog katoličanstva se obilježavanje vremena u svijetu razlikovalo, pa i sam rimski kalendar se dugo usavršavao i izmijenjivao. Stoga je datum Isusova rođenja izračunat nagađanjem, a potom je još prilagođen tada aktualnim narodnim štovanjima zimskog suncostaja, koji je nekoć bio fiksiran na 25. prosinac upravo zbog te nesavršenosti u računanju vremena te nedovoljnog poznavanja astronomije. Nagađajući prema vremenskim prilikama, ponašanju pastira i Davidovoj zvijezdi opisanima u Bibliji, datum je prvotno smješten na 6. mart, koji u doba desetomjesečnog kalendara bijaše prvi mjesec, pa se umetanjem još dvaju mjeseca na početak kalendara datum preselio na 6.siječnja (kad se i danas obilježavaju Sveta tri kralja, iako nema razloga da mislimo da su oni došli desetak dana nakon rođenja. Prema Mateju, oni su stigli oko dvije godine kasnije.). Nekoliko stoljeća se Božić svetkovao 6.siječnja, a papa Liberije ga je pomaknuo na 25. 12. u četvrtom stoljeću spretno ga spojivši s teško iskorijenjivim proslavama suncostaja. U svih poganskih europskih naroda to je nekoć bila proslava pobjede svjetla nad tamom, rođenja mladog sunca, donosioca života u kolu godine. Tako je rođenje svjetlosti zamijenjeno rođenjem kršćanske nade za vječni spas čovječanstva, a sličnost tih dviju simbolika je doprinijela postupnom zaboravu one prvotne. Božić je, u samim počecima njegova obilježavanja, obogaćen mnogo starijim tradicijama, pa se one i danas zrcale u svakom postojećem običaju.

Ne treba zaboraviti da su tradicionalni običaji s vremenom sve više nadograđivani razvojem konzumentskog društva. Tako je omiljeni simbol Božića - ruski Djed Mraz, romanski Otac Božić, njemački Božić-muž, anglikanski Sveti Nikola, finski Božićni jarac (Joulupukki ) iliti, kako ga novodobno poznajemo - Djed Božićnjak - dobio konačnu formu prije tek stotinjak godina, no i danas je provjereni putokaz prema poželjnom proizvodu. On ne samo da donosi darove, već i rastvara novčanike, potpisuje čekove i pegla kartice, sa smiješkom većim od najljubaznije prodavačice: HO-HO-HO! Prvi tvorac njegova lika, pisac C. C. Moore, oslonio se na brojne tradicije, među kojima su nordijsko vrhovno božanstvo Odin - bog magije, mudrosti, putnik u plavom ogrtaču - te svetac Nikola, čiji je lik također obljubljen u brojnim narodima jer je i njegov prikaz satkan od folklora starijeg od činjenica o njemu. Ogrtač, bradu i poklone su Djedu dodijelila dva ilustratora: Thomas Nast i Moritz von Schwind (1847). Ovaj potonji je prikazao Gospodina Zimu koji po svemu, osim po bojama ogrtača, već podsjeća na našeg djedicu. Tu nije kraj: konačan izgled simpatičnog bucmastog bradonje s rumenim obraščićima u svojim reklamnim bojama naručila je Coca-cola (!) tek 1931.od ilustratora Sundbloma.
Mit o Svetom Nikoli (Nicolaus/Claus), darivatelju i zaštitniku djece, donijeli su u Ameriku nizozemski iseljenici, koji su mu u suradnji sa sjevernijim susjedima dodali Odinove magične sastojke, a već opisan razvoj te figure vratio ga je u svoju matičnu Europu, gotovo neprepoznatljivog, ali obljubljenog kao nikad dotad. Sam Nikola, kršćanski svetac, počeo je svoju karijeru darivatelja još dok je kao smrtnik vršio službu biskupa od Myre. Priča govori o plemiću koji je, nakon ženine smrti,osiromašio te nije mogao ni udati svoje tri vrijedne kćeri jer nije imao za miraz. Kad je Sv. Nikola jedne noći prolazio kraj njihove kuće i ugledao odjeću kako se suši pored kamina, poznajući njihovu situaciju, odluči im ubaciti zlatno grumenje u čarapice.
Dobio je atribut zaštitnika djece kad je spasio troje mališana od trančiranja i serviranja gostima u restoranu okrutnog gostioničara, stoga je darivanje namijenjeno prvenstveno najmlađima.
Svako drugo darivanje u kršćanskom aspektu Božića nema smisla: ta, ne slavimo svačiji rođendan! Pretvaranje prinosa bogovima u međuljudski prinos darova potječe iz starorimskog novogodišnjeg običaja poklanjanja svima od kojih se očekuje neka korist ili se želi zaslužiti njihova naklonost.
Sobovi su američka izmišljotina bazirana na sjevernjačkom porijeklu Djeda. Laponija, čiji malobrojni stanovnici svojim posebnim načinom života i govora oduvijek golicaju mašte, i danas obiluje sobovima. Zbog svoje udaljenosti i nedostupnosti, smatra se i Djedovom domajom.
Što se tiče besmislenih polemika koje se u nas vode po pitanju Djedovog imena, nepoznati autor pod inicijalima M.H. ustvrđuje: "Moralno - i komercijalno - osvješteni pojedinci ne bi smjeli imati problema s odgovorom na pitanje o postojanju Djeda Mraza ili Božićnjaka. On postoji onoliko koliko i naljepnica na boci Coca Cole."

Tri su biljke simbolički snažno povezane s adventom: imela, božikovina i, naravno, jelka. Imela danas simbolizira mir, pomirenje i sreću. Ovo seže u davne keltske običaje: kad bi se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećeg dana. Zato se ona do danas stavlja iznad kućnog praga, a izmjena poljubaca pod njome je označavala prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje. Čini se da su se prvi poljupci pod imelom odvijali još za vrijeme grčko-rimskih Saturnalija, povezani s navodnom plodonosnošću te biljke.
Poganska upotreba imele u doba oko solsticija bijaše vrlo raširena pa ju je Crkva zabranila. Umjesto nje je predložila zimzelenu božikovinu čiji šiljasti listovi podsjećaju na Kristovu krunu, a crvene bobice na kapi krvi. Imela je, pak, bila zabranjena tijekom cijelog srednjeg vijeka, a u Engleskoj su neke Crkve ustrajale na zabrani sve do kasnog 20.st.
A što je s drvcem? I ono ima pretkršćanske korijene, a u kršćanske običaje je uvedeno tek u 16.stoljeću u Njemačkoj. Postupno se taj običaj širio Europom, sve dok u Engleskoj nije postao izraz snobizma pa su bogate obitelji iskazivale svoju moć kroz ekstravagantne ukrase. U Ameriku su ga donijeli njemački useljenici: 1851.je prvi put javno podignuto ispred crkve, no župljani su, zgranuti tim povratkom paganizmu, zatražili svećenika da ga makne. Ipak, već krajem tog istog stoljeća, popularnost jelke je bila golema, i za razliku od umjerenijih europskih donositelja te tradicije, čija su drvca bila visine do metra, američka su već tada dosezala strop.
Legende o božićnom drvcu su nebrojene jer mnogi narodi u svom folkloru opravdavaju drevno porijeklo njegove uporabe novijim pričama s kršćanskom simbolikom. Na primjer, postoji priča o siromašnom drvosječi koji je susreo izgubljeno djetešce te s njim podijelio svoju sirotinjsku hranu i prepustio mu svoj skromni ležaj. Sljedećeg se jutra probudio s prekrasnim sjajnim drvetom pred vratima -poklon djetešca u znak zahvalnosi. To, naime, bijaše Isusek pod krinkom.
Naša riječ badnjak označava drvo koje se palilo u krijesovima kao simbol pročišćavajuće uzdižuće svjetlosti. I taj su običaj diljem Europe prakticirali poganski narodi. Drevna simbolika zimzelenog drveća leži u činjenici da ona žive i u tom periodu bez svjetlosti, kao simbol života: U trenutku rađanja novog sunca, od velike je važnosti bilo diljem Europe u proslavama zimskog solsticija.

Možemo zaključiti da Božićno doba zahvaljujući i svojim poganskim prethodnicama i novijim tradicijama, ostavlja mnogo prostora svima za proslave - i katolicima, i onima koji to nisu. Pogotovo kad uzmemo u obzir da su rijetki običaji tradicionalno katolički (jedan od njih je izrada jaslica, a prve je izradio Franjo Asiški 1232.g.).
Karakteristike proslava Božića oduvijek su neumjerenost u jelu i piću, korištenje djece kao statusnih simbola kroz skupocjene poklone, idolopoklonskog pristupa. Također, ne treba čuditi što je Božić postao multimilijunski posao. On i nije bio zamišljen kao obiteljski praznik, već kao doba praznovanja, gotovo nemoralnog prema standardima Knjige, jer je izrastao kao direktna zamjena starih poganskih svetkovina. Tek u proteklih nekoliko stoljeća on je dobio simboliku Tihe noći, što je u našim krajevima bilo naglašeno u prethodnom režimu, kad njegovo praznovanje nije moglo uključivati razmetanje. Pravi vjernici se s nostalgijom prisjećaju svete atmosfere u polupraznim crkvama na polnoćki i skromnih darova koji su iskreno veselili njihove najmlađe, a novija kategorija velikih vjernika već sad prikuplja prikladne recepte najposnijih morskih plodova za Badnjak (dan odricanja), i razmatra koji da mobitel pribavi budućem naraštaju velikih vjernika radujući se dobrom starom božićnom shoppingu i razmišljajući kako će polnoćku 'odvaliti' u katedrali - ima li dostojnijeg i viđenijeg mjesta?
Važno je odrediti vlastito značenje tog datuma i pokušati se toga držati. Katolicima je Papa Ivan Pavao II poručio: "Trebamo pažljivo razmisliti zašto se Isus utjelovio. Važno je da to uvijek bude prisutno u našem duhu ako ne želimo da se Božić svede na samo sentimentalnu ili potrošačku svetkovinu, bogatu poklonima i čestitkama, ali siromašnu autentičnom kršćanskom vjerom."

Jednako je tako važno poznavati izvore svojih tradicija, jer kroz njih do današnjeg doba prodire prava istina o nama samima, skrivena u prvim plemenima koja su naseljavala ovaj kontinent. A istina je da su nekoć Majka Priroda i njeno sjajno djetešce - Sunce - bili prepoznati kao najveći dobročinitelji čovječanstva, i da čovjek i danas u ruralnim europskim područjima štuje prirodne mjene, nesvjestan da se i dalje klanja velikoj Majci. Ovaj datum je značio pobjedu svjetla nad tamom u ciklusu godine, novo rođenje. Zimski solsticij je dan kad je Sunce najslabije, dan najkraći, ali ono otada nadalje jača, i kad bude najljepše, zavest će nježne pupove i zelene listiće: svi će oni htjeti ugledati lijepog princa, te će cijela priroda procvasti. Cijelo se kolo godine pokreće pokreće upravo na ovaj dan.