NOĆ HEKATE
16. studeni

U takozvanom kolu godine, najvažniji festival koji se u drevnoj Europi obilježavao krajem listopada/početkom studenog bijaše vezan za štovanje kulta preminulih predaka i drugih onostranih stvorenja. To je bio jedan od osam najvažnijih godišnjih festivala, a sljedeći je nastupao tek krajem prosinca, kao zimska ravnodnevnica. Ipak, studeni je obilovao raznim lokalnim feštama, možda i više od drugih mjeseci. Vjerovatno je tako jer u većem djelu Europe suhe atmosferske prilike čine taj mjesec prikladnim za proslave, a završetak većine poljoprivrednih radova uklanja mnoge obveze stanovnika ruralnih područja. Mnoga od tih slavlja, posebice na Mediteranu, bila su vezana uz berbu vina i njegova božanstva (Vinalia - slavlje Bakha), a njihovi ostaci su i danas vidljivi u praznovanju Svetog Martina. U sjevernoj Europi se slavio Dan heroja, poginulih u bitkama. A diljem Europe su postojali raznovrsni blagdani mistične tamne moći, poput dana zlokobnih vila Sidhe u Irskoj i Škotskoj te noći magične Hekate u staroj Grčkoj. Kako je ovo potonje božanstvo jedan od najpoznatijih sinonima za vještice uopće, učinilo nam se zanimljivim da za mjesec studeni u ovom letku opišemo proslavu tog starog praznika i njegove simbolike.
Dan Hekate se slavio u antičkoj Grčkoj u doba Halloweena i sadržavao je slične značajke: štovanje duhova predaka i onostranog svijeta. Dvadesetak dana kasnije, 16. studenog, slavila se, pak, Noć Hekate. I Rimljani su praznovali ovu večer preuzevši lik grčke Hekate u jednom od obličja svoje božice mjeseca Dijane. Rimska Dijana ima tri lika: na Nebu je Luna, na Zemlji čedna Dijana, božica lova, a u Podzemlju Hekata. U biti je to božica mjeseca, s osnovnim imenom Dijana Lucifera. (Lucifer znači Svjetlonoša, pa je to uzvišeno ime bilo pridano i kršćanskom arhanđelu prije njegova pada, nakon čega mu je oduzeto). Inače je zemaljski lik rimske božice - Dijana - nastao iz grčke Artemide, što govori i o sličnosti Hekate i Artemide.
Štovanje Hekate se izražavalo uzdizanjem njenih prikaza na križanjima. Njoj je posvećeno nekoliko slavlja u ciklusu godine: 13. kolovoza na dan Hekate od Mjeseca, ceremonijalno se tražio njen blagoslov žetve, jer, kao božica oluja, imala je moć da uništi usjeve. 31. listopada, dan koji se danas slavi kao Noć vještica, a nekoć je imao slično značenje koje danas nosi blagdan Svih svetih, bio je također velikim djelom posvećen Hekati kod starih Grka zbog njene uloge prijenosnika u svijet mrtvih.
Na datum koji odgovara današnjem 16. studenom Stari Grci su u suton započinjali slavlje Hekatine noći. Prinosile su joj se Hekatine večere i, vjerovatno, životinjske žrtve. Oni koji su joj ostavljali večeru da joj pomogne pri njenoj potrazi za dušama, bili su blagoslivljani. Ta večera se sastojala od crvenog cipla, punjenih kruščića, sirovih jaja, kozjeg sira, gljiva, češnjaka, kolača i meda.
I svaki pun mjesec je bio posvećen Hekati pa su se i tada mogle prinijeti žrtve u obliku pasa i ženskih jaganjaca za nju i njene duše. Hekatina večera se ostavljala noću uz puteve, a osoba koja je tako željela iskazati poštovanje božici, nije se smjela okrenuti kad je odlazila od mjesta gdje je prinijela dar da ne ugleda ovo noćno božanstvo, katkad zaista jezovito.

Noć Hekate je proslava specifična za stare narode i njihova vjerovnja. Za poimanje samog postojanja ovakvih blagdana u starim vremenima, neophodno je opisati ovo mistično božanstvo:
Hekata je najčešće portretirana s tri lica, a njena trostruka priroda joj je dodijelila i nazive Božica tri staze (gr. Trioditis, lat. Trivia) ili Troglava (Tricephalus, Triceps). Njeni životinjski pratioci su često vukovi ili psi. Njen glasnik je sova, a kočiju joj vuku zmajevi. Simboli su joj bodež, uže, baklja i ključ. S tim ključem podzemlja, ona otvara put tajnama i misterijima zagrobnog znanja. Uže simbolizira pupčanu vrpcu preporoda i obnove. Bodež je simbol snage i razuma, njime se siječe obmana. Baklja je vatra znanja. Hekata je nekad prikazivana i s glavama različitih životinja, ili pak s tri glave i šest ruku, što je povezuje s indijskom božicom Kali i drevnim indoeuropskim porijeklom Hekate.
Ona vodi duše do Podzemlja pred suce, pa je njena uloga i simbolika od velike važnosti starim Grcima, ali i modernim praktikantima starih znanja kod izvođenja magije i rituala. I sama je prvenstveno božica magije i čarobnjaštva. S Hadom i njegovom Perzefonom vlada Mrtvima, a vjerojatno je bila u jednom periodu Hadova draga pa je nazivaju božicom Podzemlja. Ona je božica noći i tame u njenim strašnijim aspektima (prikaze, demoni). Ona lovi na križanjima i grobljima noću. Iako je zaštitnica čovječanstva, kao njihov vođa preko mračnih obala Stiksa, može izluđivati ljude mučeći ih noćnim morama.
Sve tajne moći prirode, sva divlja bića, sve faze mjeseca, rođenje, život i smrt - sve je to podlijezalo njenoj zapovijedi.
Pojava crnih pasa ili njihovog zavijanja noću značila je Hekatinu prisutnost ili približavanje. Oni prate Hekatu u lovu na duše umrlih po grobljima da ih odvedu u zaklon Podzemlja. Ponekad su u njenom društvu viđane i Furije, bića koja su kažnjavala sve koji su pokazali nepoštivanje ili nasilje prema majkama.
Mnogo je drveća i bilja posvećeno Hekati, što ponovno mnogo govori o njenoj simbolici i magiji. Najbolji primjer je tisa, oduvijek povezana s podzemljem pa se i danas često na nju može naići na grobljima jer simbolizira vječni život: naime, vrlo je dugovječna, a k tome iz jezgre umirućeg stabla izrasta mladica. Grci su smatrali da bobice tise imaju Hekatinu moć i mogu donijeti mudrost ili smrt. Sjemenje je otrovno, ali meso koje ga okružuje nije, pa ako se ispravno pripreme, donose šamanističke vizije. To je uvijek po život opasno jer je teško izbijeći otrov.

Prikazivana je obučena u sjajnu zvjezdanu haljinu. To je i božica križanja, za koja se oduvijek smatralo da su mjesta posebnih mističnih energija i susreta zalutalih duša. Posebno joj se, kao trostrukoj božici, pripisuju križanja triju puteva. Ta trostrukost, prema nekim pričama, predstavlja tri aspekta mjesečevih božanstava: Artemidu, Perzefonu i Hekatu. Po nekima Hekata posjeduje tri glave kao kraljica mističnih znanja i svedokučivosti. A novija učenja joj pripisuju trojstvo djevojke, majke i starice, potpuni ženski životni ciklus koji je predmet štovanja mnogih naroda. No, Hekata nije bila prikazivana u tri različite životne faze, to joj značenje pridaje moderno vještičarenje koje ujedinjuje razna europska božanstva prema simbolici.
U Srednjem vijeku je svećeništvo potpuno dijaboliziralo ovo božanstvo stavljajući njenu trostruku prirodu i povezanost s podzemljem kao direktnog suparnika svetom trojstvu na nebesima. Tada je zadobila naziv Kraljica vještica, a tome je doprinijelo i što je bila zaštitnica babica primalja, travara i vidjelica, te su ovom simbolikom i te sorte ljudi lakše učinili potpuno nepoćudnima.

Čini se da Hekata vuče porijeklo još iz Egipta, gdje je božica primalja Hekat pomagala i u rođenju Sunca. U grčkom Panteonu, smatralo se da je ona, osim Zeusa, jedini preživjeli Titan (to je bila prva božanska obitelj kojoj su pripadali roditelji prve generacije Olimpskih bogova). U svakom slučaju, porijeklo vjerovanja o njoj je starije od onoga o Olimpu, a i duže se održalo u svijetu. I dan danas je ona moćni magični simbol te nalazimo njen lik i na tarot karti mjeseca.
Često je se miješa s Demetrom, Perzefonom i Artemidom. Zvali su je i Bakom mrtvih, ili pak Najljupkijom (prema mjesečini). Starogrčki izgovor njena imena bio bi Ekata ili Ekota.
Ovo božanstvo, porijekla starijeg od Antike, do danas se održalo kao ikona ženske magije u zapadnoj kulturi. Priča o Hekati i spoznaja da su nekoć veliki Grci održavali slavlja njoj u čast, dokazuje svakodnevnost magije u životu starih naroda. Sjetivši se toga, mogli bismo razmisliti i o današnjem magičnom aspektu svakodnevnice, ali i ritualnog (crkvenog) života, pa ćemo se uvjeriti da i dalje naše misli nisu potpuno zatvorene za čuda i mistiku.