MABON
25.rujan

Dom žetve ili jesenji ekvinocij je jedan od dana u godini koji obilježavaju njenu četvrtinu. Još jedno ime koje se pripisuje ovom festivalu je mabon, no nije potpuno utvrđena povijesna opravdanost ovog naziva.

Ekvinocij se uglavnom odvija na 23.rujan, no to iz godine u godine varira s obzirom na položaj Zemlje prema Suncu. Događa se kad Sunce na putu prema jugu prijeđe ekvator i pruži nam dan i noć u jednakom trajanju. Do tog datuma u godini, danji sati su bili u premoćni nad noćnima, a sad dolazi do obrata. Sunčanih sati će biti sve manje, a svoju snagu će sve više pokazivati noć i mjesečina. I astrolozi shvaćaju važnost ovog datuma-tada sunce ulazi u znak Vage, ravnoteže, što simbolizira izjednjačenje dana i noći.
Europski stari narodi su ovaj datum fiksirali na 25. rujna i upravo njega je srednjevjekovna Crkva pokrstila u blagdan arhanđela Mihaela.

Ovo je doba godine kad gospodar tame pobjeđuje gospodara svjetlosti. To je jedini dan na koji je Svjetlost ranjiva te je tmina može i stoga uspijeva pobijediti.

Festival se često veže i za duh polja jer se smatra da je Sunčev život zarobljen i kristaliziran u obličju kukuruza. Smatra se da taj duh obitava u posljednjem požnjetom snopu kukuruza koji se zbog toga oblikovao u prutičasto ljudsko obličje i odijevao u tkanja. Zatim je odrezan i odnešen iz polja, najčešće spaljivan na lokalnim feštama. Taj se duh u engleskim selima naziva John Barleycorn, i poznata stara balada koja govori o njemu, upozorava da nismo vidjeli zadnje od njega, podsjećajući na cikličnost svijeta.
Može biti da je porijeklo godišnjeg žrtvovanja ljudske forme u krivom poimanju da su druidi prinosili ljudske žrtve. Tu je optužbu prvi iznio Julije Cezar, a potom je mnogo puta ponovljena. Ali jedini povjesničari osim Cezara koji su to izjavljivali bijahu oni koji su čitali njegova djela. No, pažljivo čitajući Cezarove Galske ratove, ne može se naći niti jedno svjedočenje, pa niti njegovo vlastito, o takvom događaju, ali se može izvući zaključak o njegovoj očitoj neobjektivnosti u iznošenju zbivanja.
A opet, otočna povijest je puna žrtvovanja lažnih ljudi, što nije povezano sa smrću, već s uskrsnućem, ponovnim rađanjem u svrhu ispunjenja ciklusa. I vrijeme opadanja energije se štuje kao dio prirodnih kretanja jer uvijek iza njega slijedi novo rađanje, bujanje i potom vrhunac snage i sjaja.
Uvijek se treba sjetiti, razmišljajući zašto su ovi dani u godini bili tako važni starim narodima, da nisu postojali gradovi u današnjem smislu. Ljudi su štovali razvoj Prirode kroz godinu i stvorili golemu iskonsku mudrost praćenjem njenog ponašanja. Oni su surađivali s njenim ciklusima, pratili ih i slavili, a ona ih je zauzvrat darivala svojim plodovima. Nekad je to bilo važno. Danas industrija može stvoriti klimu bilo kojeg podneblja u bilo kojem kutku svijeta potpuno igorirajući stvarne uvijete koje okoliš ionako vrlo darežljivo pruža čovječanstvu. I tako su stare vrijednosti zaboravljene. Svim starim europskim narodima bilo je zajedničko prepoznavanje istih osam važnih datuma u kalendaru godine, što pokazuje povezanost običaja zbog razmjerno sličnog klimatskog podneblja. To su bili festivali koji su se do današnjeg dana održali u zapadnom svijetu jer su njihovi običaji prenešeni u proslavu 4 velika katolička praznika: Božić, Uskrs, Sisvete i Pepelnica. A preostalih četiri je danas zaboravljeno: solsticiji i ekvinociji. Čovjek je nekoć slavio ove neobične astronomske pojave jer su obilježavale četvrtine godine s kojima se usklađivala i poljoprivredna djelatnost. Kad je kršćanstvo zavladalo Europom, ti su praznici, zbog svoje iznimne važnosti među narodom, ali i zbog slavljenja prirode i zemlje što ugrožava štovanje Svemogućeg Oca, pridani četvorici arhanđela- tako je primjerice naš Mabon pridan Mihaelu. No, čovjek je ionako brzo zaboravio svoju ljubav prema prirodi, sve više se orijentirajući na gradove, te je važnost tih blagdana svedena na ništicu. Mabon, dakle, bijaše prvenstveno jedan od najvažnijih praznika ruralnog života jer odražava suživot drevnih naroda i majke Zemlje, njihove hraniteljice.
Dom žetve, Mabon, obilježava odmor nakon teška rada. Sakupljeni su usjevi, a zima je još udaljena barem mjesec i pol. Noći postaju hladnije, no dani su još topli. Sunčeva svjetlost postaje tajanstvena, obavijena srebrnkastom maglicom. Ljudi su izrađivali lutkice od kukuruza kojima su pokušali utjeloviti duše vegetacije, dok su zvukovi ptica selica na nebu obaviještavali o nadolazećem periodu mraza. Svi su se okupljali oko kućnog ognjišta, osjećajući spokoj i bliskost obitelji utjelovljenu u ovom mirnom predahu. Dok je dosadašnja prevlast sunčevih sati u danu zahtijevala predan rad u polju, sadašnji duži večernji sati poklanjaju druženja s obiteljima i prijateljima, obavljanje opuštajućih aktivnosti.
Mabon obilježava drugu žetvu pšenice, što je započela početkom kolovoza. Pun mjesec najbliži ovom festivalu, nazivao se Žetvenim mjesecom, jer tada su seljaci ritualno žnjeli polja pod mjesečinom kao dio proslave Mabona.
To je vrlo simboličko razdoblje, jer sve što predstavlja, može se prenijeti i na sve ostale aspekte života: kako siješ, tako ćeš i žnjeti.
Danas nas Vjera uči strahu od smrti, neizvjesnosti koju ona donosi, poniznosti u životu. A poganski su narodi slavili život i kaotične završetke shvaćali kao nove početke. A upravo pojave u prirodi ih uče tome. Kad se zimski vjetrovi i mećave stišaju, ispod još zaleđene ledine izmiljava prvi vjesnik proljeća. I u ovo doba svjedočimo tome, kad je Zemlja najobilnija plodovima, a ipak započinje prevlast noći i nagovještaj zimske stagnacije svega živućeg.

MITOLOGIJA
Naziv koji se danas pripisuje ovom festivalu- Mabon- uzet je iz velške mitologije, no nije znanstveno dokazana povezanost između ovog mita i rituala. Mabon ap Modron (Veliki sin Velike majke) živio je u majčinoj utrobi. U tom magičnom Svijetu izvan svijeta, on se učio životnim mudrostima sve dok nije rođen kao Sin svjetlosti, nakon čega je širio snagu i mudrost zadobivenu u utrobi.

Ekvinocij je po keltskoj mitologiji dan godine kad noć pobjeđuje dan jer je jedini dan kad je Lugh, bog svjetlosti ranjiv, što njegovo drugo lice, Tanist, bog tame, iskorištava. Postoji i astrološka simbolika ovog mita: Lugh stoji u ravnoteži (Jesenski ekvinocij Vaga) jednom nogom na jarcu (Zimski solsticij) i drugom na kotlu ( zimski solsticij-Rak), a ravnotežu gubi zbog izdaje Djevice. Tanist zauzme njegovo mjesto i potpuno se preobražava u Crnog gospodara krajem zime za festival Samhain 31. Listopada.
Odajmo počast duhu starih naroda i putanjama svijeta barem promatranjem jesenskih promjena u prirodi. Zagasite boje jesenskog lišća i zrelih grozdova podsjećaju na opadanje sunčeve energije baš sad, u doba najveće obilatosti plodovima, a hladna mjesečina nas sve više umiruje pripremajući nas za duge zimske noći koje pristižu. Uberemo li neki od tih plodova u noći žetvenog mjeseca, ostavimo li ih uz puteljak ili pusta križanja kao dar drevnim dušama, spletemo li lutkicu od kukuruzovih listova, na trenutak smo se i sami vratili u davna doba slavljenja prirodnih mjena.