SAMHAIN
31.listopad

Samhain (Samhuinn), u narodu danas poznatiji pod nazivom Halloween (Hollow eve - sveta večer) ili Noć vještica, u doslovnom prijevodu znači kraj ljeta. Na nekim prostorima, kao što su Škotska i Irska, Samhain je poznatiji pod nazivom Oice Shamhna; a u Walesu također i kao Nos Calan Gaeaf. Prvotno, Samhain je bio jedan od najbitnijih blagdana starih poganskih tradicija, čiji su korijeni kasnije prepoznatljivi i u kršćanskoj religiji; tako je, doduše izmjenjena imena, Samhain i danas veoma bitan kršćanski blagdan.

Naime, kako je tijekom godina utjecaj nove religije sve više rastao i uzimao maha, Samhain, poput mnogih drugih korelirajućih poganskih blagdana, s vremenom mijenja ime te postaje preoblikovan u dane Svih Svetih (na engleskom Hallowmas, All Saints Day) i Svih Mrtvih (1. i 2. studenog), u hrvatskoj tradiciji ujedinjeno u Seh duš dan, dan svih mrtvih. To su dani kada se, prema kršćanskom vjerovanju, moli za duše otišle s ovoga svijeta, svece kanonizirane tekuće godine i sve duše čistilišta, kako bi im živući svojim molitvama pomogli pri ulasku u raj. Ipak, ovaj blagdan se pomalo i kosi s izvornim kršćanskim učenjem: Isus je svojim sljedbenicima poručio da se ljubav iskazuje živima jer je u njima slika Božja, a neka mrtvi sami pokapaju mrtve. Stoga se svećeništvo često buni protiv kulta mrtvih koji narod slavi ovim blagdanom, zaboravljajući da bi, prema kršćanskom nauku, to trebala biti proslava zajedništva svih svetaca i uskrsnuća u vječni život.
A budući da taj blagdan ionako danas nadilazi katoličke okvire, jer ga obilježavaju i ateisti, kojih je sve više na Zapadu, zapravo je on dokaz iskonske ljudske prirode i odraz vjerovanja u nastavak bitka nakon smrti vidljiv i u prvim ritualnim obilježavanjima smrti kod neandretalca. A treba podsjetiti i da je svetačko idolopoklonstvo uvelike zamijenilo ono neznabožačko. Počeci kršćanstva su pripisali mnogim svecima atribute poganskih božanstava toga područja, da bi ih stanovništvo lakše prihvatilo (Sv. Brigid kod Kelta je zamjena za boginju Brigid, Sv. Ilija Gromovnik na našim i ostalim južnoslavenskim područjima je zamjena za boga munje Peruna...). I prvi hram Svih svetaca je dotadašnji veličanstveni rimski hram svih bogova Panteon. Sve ovo ukazuje na neophodnost formaliziranja ovog blagdana sa strane službene Crkve (što se dogodilo tek u 9.st.) jer je njegov duh bio neuništiv diljem Europe, baš kao što su poneka božanstva pokrštena te se na ove dane i njihove moći slave rame uz rame s izvornim kršćanskim svecima.
Stari su poganski blagdani slijedili mjene koje se događaju u prirodi, te prema tome na neki način formirali svoje svečanosti i blagdane. Tako postoje veći i manji blagdani i svečanosti (solsticiji i ekvinociji) koji obilježavaju svako prijelazno doba poganskog kalendara (svako prijelazno doba u prirodi), koji simbolički predstavljaju prijelaz iz svjetla u mrak i obrnuto. Na taj način svake godine krug se zatvara i ponovno otvara. Samhain je baš jedan od dva najvažnija prijelazna blagdana (dok bi drugi bio Beltane koji se slavi 1. maja) te obilježava početak novoga ciklusa. Za stare narode ovo doba je značilo konačno gašenje ljeta, a time i početak nove godine njihova kalendara. Ljetu, dakle, dolazi kraj, dani postaju kraći i hladniji, priroda se mijenja, a ljetna je žetva već odavna pobrana...Dolazi nam zima.

U naše moderno doba slavimo Samhain kao pridošlicu sa zapada, oblačeći se u smiješne i zastrašujuće kostime, pjevajući i zabavljajući se, ni na koji način ne razmišljajući što to u biti slavimo. Kako je u naše krajeve pristigao sa zapada (globalizacijskim i inim procesima), ovaj blagdan unazad par godina kod nas egzistira kao svojevrsni pandan našim starim maškarama, koje se ovoga puta sele s ulica u lokalne pubove. Ipak, treba istaknuti kako Samhain ima i onu drugu, dublju i misaoniju poentu. Ovaj blagdan obilježava dan u godini kada je granica između našega svijeta i svijeta sjena (svijeta mrtvih) najtanja, te je komunikacija s onim svijetom najdostupnija. Točnije, ovaj bi nam dan trebao proći, makar djelomično, u prisjećanju i štovanju naših mrtvih predaka.

U Americi je ovaj praznik u rangu prihvaćenosti s Božićem i Danom nezavisnosti. No, donijeli su ga irski doseljenici, koji su svoje keltsko naslijeđe ljubomorno očuvali prenijevši ga u novovijeke tradicije. Naime, na Britanskom otočju se stanovništvo sve do 18.stoljeća okupljalo u molitvi na groblju u ponoć 31.listopada da dočekaju Dan svih svetih molitvom, što ukazuje na dugotrajno ustrajanje na tradicionalnom datumu.
Suvremeni običaj maskiranja potječe iz keltske tradicije: na kraju listopada, odnosno na zadnji dan keltske godine, održavala se svečanost u čast boga smrti Samhaina. Tada su se održavali rituali i prinosili darovi Samhainu da ga udobrovolje neka duše mrtvih vrati na ovaj svijet u ljudskom obličju, a ne životinjskom. Ujedno su se molili za vlastito iskupljenje za sve nepravde koje su počinili, i sve moralne zakonitosti koje su prekršili pa su se stoga skrivali pod maskama od sumještana. Ukrašavanje bundevi je autohtonog američkog porijekla: to je indijanski običaj danas isprepleten s europskima.

Kako su naši stari još u svoje davno doba živjeli većim dijelom seoskim načinom života, ovo je doba za njih predstavljalo pripremu za nadolazeću zimu. Pripremali su zimnicu, spremali žetvu, vezali plastove sijena, i konačno, pjevali i družili se, zajedno moleći svoje bogove da im posvete nadolazeću godinu, te im prinosili žrtvekako bi im zahvalili za proteklu godinu i dobru žetvu. Iz tog doba proizlaze sve još i danas dobro poznate priče, rituali i uglavnom svi izvorni načini slavljenja samog Samhaina.
Pa je tako poznata i stara priča koja kaže da su sva djeca rođena te prijelazne noći obdarena vidovitošću (izvorno zvanom dr shealladh). Postoje i priče da ako osoba prosjedi cijelu noć Samhaina sama na grobu i zadrži zdrav razum, da će zadobiti šamanistički proročki dar u punoj snazi.

Diljem Europe su postojali brojni zanimljivi običaji kojima su obitelji pozivale duše predaka da im se pridruže na svečanoj večeri: primjerice, posluživao se dodatni jedaći pribor i obavezno se ostavljala prazna stolica za stolom za mogućeg onostranog gosta, a vrata su te večeri ostajala otškrinuta da on može nesmetano ući. Na kućnom pragu im se ostavljala jesenska voćka ili komad pogače. Uz puteve i križanja su se zakapale jabuke, simboli jeseni i kraja plodonosnog razdoblja kao dar zalutalim dušama..

Od folklornih svečanosti, pak, i danas su nam poznati krijesovi. To su velike lomače koje su palili stari pogani ove noći kako bi obilježili simboliku prijelaza iz dana u noć, svijetla u tamu, te jednostavnu potrebu za svjetlom sada kada dolazi mračniji dio godine. Nakon gozbe su se u ove vatre bacale kosti kao žrtvena ponuda za zdravlje blaga u nadolazećoj godini, te kamen s oznakom pojedinca. On bi se ujutro izvadio sa zgarišta te bi njegovo stanje proricalo sljedeću godinu za tu osobu. Vatrom iz krijesova su se potpaljivala kućna ognjišta u ime zajedništva, a kasnije se pepeo posipao po poljima da potakne plodnost tla. Ovi krijesovi činili su još do 1860.g. normalan način slavljenja ovog blagdana stare religije diljem Škotske i Irske te malih engleskih sela. Danas ih je pak moguće vidjeti u mnogo manjem broju: staro pučanstvo odlazi na drugi svijet, a njihova vjerovanja i običaji izumiru. Upravo zbog toga, bitno je podsjetiti nove naraštaje na izvorno značenje ovoga blagdana, koje polako, ali sigurno gubi svoj prvotni smisao.