Staroeuropske mitologije

Stara čuvarica Zagreba, planina Medvednica, najljepša je u jesen i proljeće, kad oslikava nebrojenim nijansama prirodne mjene. Iskoristila sam suhe jesenske dane za šetnju po dijelovima Medvednice, ponovno iznenađena njenom raznolikošću i osebujnošću.

Na njenim obroncima su krajnje sjeverne točke glavnog grada - i ovo je razlog popularnosti, ali i česte omraženosti stare planine. Upitajte bilo kojeg zagrebačkog studenta što misli o Sljemenu (to je naziv najvišeg vrha, ali svi Zagepčani tako nazivaju cijelu planinu) - zakolutat će očima kad se sjeti koliko se puta već u podne vraćao sa Sljemena gdje se to jutro bio prisiljen popeti luđačkim tempom za potpis iz tjelesnog, često nauštrb izlaska večer prije. I to uvijek istom stazom: od donje stanice žičare do planinarskog doma Puntijarka. I kad sama pomislim na tu stazu, mukotrpna mi je jer je prilično dosadna - najprometnija i bez iznenađenja. Česta je greška ponavljanje kojem su ljudi skloni. Sigurno ne postoji Zagrepčanin koji nije bio na Sljemenu - ali začudili biste se koliko ih nikad nije posjetilo njegova blaga, a neki čak nisu ni čuli za njih: špilju Veternicu, stari rudnik, Horvatove stube, Kamene svatove.... - spomenike prirode što se skrivaju u šumama iznad grada. A valja napomenuti da nema lokacije koja je udaljena od podnožja više od dva i pol sata hoda - a put se može uvijek skratiti automobilom, za manje ustrajne (a Puntijarka je udaljena sat i pol) .

Ovo je dokaz da su ljudi, čak i kad su željni izleta i prirode, često inertni i neznatiželjni. A to i nije tako loše za prave zaljubljenike u prirodu, jer neometano mogu uživati u šaptu vjetra kroz lišće i žuboru potočića. I možda ih, dok se budu divili tim prirodnim ljepotama, iznenadi i neka od tajanstvenosti što stanuju u skrovitim kucima šume...

...kad sam se tako na osami malo bolje zagledala u igre žuborećeg planinskog izvora, učinilo mi da vidim mala krilata bića kroz kapljice. A dok sam se približavala malom proplanku, učinilo mi se da vidim kroz granje dvije djevojke u lepršavim haljinama kako plešu. Kad sam došla do proplanka, nije bilo ničeg. Samo su dvije malene gljive izvirivale iz trave.

Tada sam se sjetila jedne stare priče koja govori da vile u našim šumama plešu kolo na osami, a kasnije na tom mjestu nastaju neobični krugovi gljiva.
Vile su legendarne stanovnice mnogih naših krajeva, a posebno planina. Kažu da su nastale od sline koja ostaje na livadnoj travi od jutarnje rose. Naravno da postoji i priča o njihovom postanku stvorena miješanjem starog praznovjerja i kršćanstva: ta priča govori da su prvi ljudi - Adam i Eva - imali mnogo ženske čeljadi, ali su ih zbog sramote skrivali pred Bogom dok je blagoslivljao njihove sinove. Kako kćeri nisu blagoslovljene, postale su šumska stvorenja što se skrivaju od božjih stvorova ljudi.
Sada, kad hodaju planinom, vile se često pretvore u kakvog drugog stvora da ih ne vidimo: u životinjicu ili staricu.

Planinari koji idu u skupinama, neka uvijek dijele hranu s drugima, ako ne žele da im vile ukradu rakiju ili kruh koje sebično skrivaju od svojih prijatelja u planinarskom rancu!

Kažu da u planini ima barem onoliko vila, koliko ima izvora. Vilinska voda s tih izvora je ljekovita i nepresušna, a vile je piju u podne svakog dana. Tako postoji legenda da se na Medvednici ponad Jakovlja nalazila Vilinska špilja gdje su stanovale vile. Pred spiljom je bio izvor u kojem su se vile kupale. Vrelo je presušilo kad su ga one napustile.

Nekoć su šume Zagrebačke gore bile i sjedište coprnjica - kažu da su vještice silile mnoge muškarce da ih ponesu na planinu i gledaju kako plešu. Nitko nije smio o tome progovoriti da ga ne bi obrijale i ošišale. U doba lova na vještice, koji se na području Hrvatske, na našu veliku sramotu, odvijao s velikim zakašnjenjem u odnosu na ostatak Europe, kad je drugdje on već davno okončao, stvorene su mnoge priče o paklenim radnjama optuženica upravo na proplancima Medvednice. Vještice su na križanjima odnosile žene na planinu gdje su se one potom obećavale vragu, i same postajući coprnjicama. Tamo su u svojim plesovima i gozbama izvodile zle čini, čak su slale oluje na okolne gradove!

No, najpoznatija mitska stavnovnica Medvednice je Crna kraljica. Razne legende o ovoj moćnoj vladarici se protežu kroz mnoge hrvatske krajeve. Ona je, primjerice, prema predaji stvorila i Plitvička jezera: nakon velike žege i sparine koja je mučila narod, a ni nebo se ne htjede smilovati i poslati spasonosne kapi kiše, pojavi se na poljani Crna kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom. Ona pošalje silnu kišu, spasi narod od suše, i stvori Plitvička jezera.
Smatra se da je prvotno ova mitska figura nastala iz priča koje su se spredale u narodu o zloj Barbari Celjskoj, sestri Fridricha, glavnog aktera u priči o Veronici, nesretno okončaloj u Velikom taboru. Kažu da je ta Barbara bacala svoje ljubavnike s kula starih gradova u kojima je živjela, a među njima je i Medvedgrad.

Stara legenda kaže da je dala vragu i sebe i Medvedgrad. Kako je poslije zažalila svoje obećanje, htjede prevariti vraga, ali umre s prokletstvom: postala je kraljica zmija. I danas njeno veliko blago, zakopano negdje pod Medvedgradom, čuvaju zmije:

Črna kaljica je, narod pripovijeda, tako prozvana jer je uvijek bila u crno obučena. Bila je zla prema slugama i nitko nije smio ući na njen posjed - Medvedgrad. Ona je imala mnoge zvijeri, a među njima se posebno isticao njen ljubimac - veliki zlokobni gavran, kojima je strašila okolicu. Gavran je bio treniran da napadne one koji su se zamjerili Crnoj kraljici, kopajući im oči i trgajući kožu. Nekad je iz zabave njime maltretirala i svoje sluge.

Kad su Turci harali zemljom i stigli do Medvedgrada, nitko nije htio pomoći Crnoj kraljici da obrani svoj dom zbog njenog groznog ponašanja prema svima. Zato ona pozove vraga i zakune se: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad! - Vrag se ne odazove njenim ponudama, sve dok ona ne veli: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! - i zaista vrag otjera Turke.
Sad je kraljica htjela prevariti nečastivog, ponudivši dvanaest vjedara zlata onome tko je triput oko tvrđave pronese i tako obrne kletvu. To nikome nije uspjelo, zbog paklenih stupica koje im je sam vrag postavio - pa kraljica bude još i gore prokleta. Kad je umrla, pretvori se u zmijsku kraljicu, a njene podanice čuvaju njeno zlato.
Postoji čak jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju što čuva zlato, ali ipak se nije usudio uzeti ga, znajući da je prokleto od Crne kraljice. Blago je vjerovatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu, ili nekom drugom gornjogradskom lokacijom. No, nitko više neće prolaziti tim hodnicima, sve dok se prokletstvo ne skine: a to će učiniti onaj tko poljubi veliku zmiju i time je ponovno pretvori u lijepu Crnu kraljicu. Neki su pokušali, ali u zadnji čas ustuknuli od straha pa se čini da ipak prokletstvo nikad neće osloboditi skrivene hodnike grada.

Ove priče su čak potaknule jednu potragu za blagom u 18.stoljeću, piše u Krčelićevim kronikama. Kaže se da su za tu priliku Juraj Jelačić i Zagrepčanin Karlo Softić platili jednog mladog grbavca, kojeg je planina netragom progutala.

Srednjevjekovni grad Medvedgrad nije jedino sljemensko odredište priča o Crnoj kraljici. Jedne su godine, kažu, presušila sva vrela u okolici, osim dubokog bunara u Medvedgradu. Ljudi iz okolice su došli moliti od Crne kraljice vode iz njenog zdenca, no ona ih bez razmišljanja odbije. Ljudi nastaviše lutati po opasnoj šumi, dok ne dođoše do mjesta na kojem dotad nije bilo nikakve vode, a sad se pred njima zrcalio izvor. Istodobno je vrelo u Medvedgradu presušilo, a čudesni novonastali izvor dobije naziv Kraljičin zdenac.

Jedna od najpoznatijih hrvatskih legendi je ona o zakletim svatovima, spredana oko neobičnog stijenja na Medvednici. Ona je postala nacionalno poznata nakon što ju je opjevao August Šenoa u svojim Kamenim svatovima. No, prvi put je tu priču objavio tadašnji gospodar Susedgrada, grof Sermage, u austrijskim novinama. Prva zapisana priča na hrvatskom jeziku je Svatovna pećina - pismo iz 1842.g.koje je napisao stanoviti Ljudemil:

U dolnjem Zagorju, varh tako nazvanoga sela Jablanovca u župi bistranskoj, stoji jedna visoka klisura, o kojoj narod sledeće pripovijeda:
U starodavno doba zaljubio se je njeki mladić u krasnu djevojku, želeći je, svim protimbam uparkos, za svoju suprugu uzeti. Ovoj namjeri protivljahu se roditelji njegovi, ali on, slijedeći nagor sarca, uze obljubljenu djevojku. Kada su mladići na gori varh rečenoga mjesta svadbu opsluživali, prokleo ih je otac mladoženje, sa svimi svatovi, djeveri, dodaši i ostalom družbom na što se svi na kamen obratiše i pećinom postadoše.

Postoje mnoga mistična mjesta na planini: poput groba nepoznata junaka u gornjem dijelu planine. Ili pak, šumarev grob - mjesto za koje je poznati lugar Albin Leustek odredio da u njemu bude pokopan. To mu Grad ipak nije odobrio, no uređen je kao malena oaza: iz stijene izviru slapići potoka, kamena gromada označena kao grob šumara potpuno je prekrivena mahovinom, do ove male šumske idile vodi drveni mostić...nestvarno poput kulisa za kakvu fantaziju.

Pored svih legendi o Medvednici, možda je ipak najčarobnije mjesto ono koje je isklesao jedan čovjek prepoznavši iskonsku ljepotu tamošnje prirode: riječ je o neobičnim Horvatovim stubama. U nepristupačnom vapnenačkom području, Vladimir Horvat je prije pedesetak godina izradio 500 stuba iz živog kamena otvorivši i drugima pogled na ono što je on primijećivao u dotad znatno neprohodnijem terenu: one nas vode kroz nekoliko neobičnih prirodnih postaja: kraj Patuljkove pećine, kraj neobične stijene Moj naklon, do prekrasnog prirodnog vidikovca, nad Tisin ponor, kroz špilju Medvednicu. ..Na samo 100m visinske razlike, u desetak minuta šetnje, stube nas provode kroz najneobičnije igrarije kiparice Prirode.

Iako će se svi složiti da je Priroda najveća umjetnica svih vremena, lijepo je znati da ljudske snage pomažu očuvanju njena rada: udruga Park Prirode Medvednica posljednjih godina je pokrenula lavinu očuvanja kulturne, povijesne i prirodne baštine Zagrebačke Gore. Zaista su iz sezone u sezonu vidljivi napreci u uređenju i obnovi raznih objekata (poput spilje Veternice, jedinstvenog primjera krškog reljefa na gori te nedavno otvorenih rudnika Zrinskih, prvih u Hrvatskoj otvorenih za turističko razgledavanje). Velika predanost uređenju planine se ogleda i u dotjerivanju najvažnijih planinarskih puteva. Šumska staza Bliznec, koja uz istoimeni potok vodi do stare pilane, uređena je za potrebe osoba s invaliditetom: tako su uz stazu postavljene i drvene knjige sa sadržajem tabli na Brailleovom pismu za slijepe.

Ovo je ogledni primjer inventivnosti kojom spomenuta udruga ukrašava okoliš i primjetno obogaćuje i očuvava naš životni prostor. Savjetujemo vas da za dodatne informacije o apsolutno svim sadržajima vezanim za Medvednicu, posjetite bogate internet stranice udruge Park Prirode Medvednica.

Legendama i pričama sa stare planine, pokušali smo u vama probuditi zanimanje za njene manje konvencionalne dijelove. Ne vjerujete li u postojanje mitskih bića na njenim obroncima, ako se ikad zateknete među stoljetnim drvećem njenih šuma u sumrak, ili vas čak ulovi mrak i šuškanje životinjica čije aktivnosti tek počinju kad izletnici već večeraju u svojim domovima, promijenit ćete mišljenje, barem na časak. U takvim trenucima, šuma budi maštu i najzatvorenijem umu, i tjera ga da pomišlja na njene magične stanovnike.