Staroeuropske mitologije

Poznata razglednica prikazuje otočić načičkan kućercima, a na njegovom vrhu nalazi se dominantna crkva (donedavno mnogo skromnija). Iako bi bilo za pretpostaviti da je glavni izvor namirnica u takvom mjestašcu ribolov, to je varka - oduvijek je tamo poljoprivreda bila prioritet. Zato danas i možemo uživati u slavnom primoštenskom babiću čiji su specifično uređeni vinogradi zaštićeni od svjetske organizacije UNESCO. Sami Primoštenci uglavnom nisu pili to vino, već su ga prodavali. A za svoje su potrebe proizvodili polomlik ili malo vino od ostatka iscijeđenog grožđa (drop) i vode. Od dropa se radila i rakija droparica.

U ribašćinu su išli povremeno, uvijek u skupinama. Nitko nije imao pravu ribarsku barku, tek su oni imućniji posjedovali malo bolje brodice. Rad u polju je donosio sigurnije rezultate od izlova, pa su Primoštenci, poznati po svojim bolno stvarnim izrekama, govorili: 'U ribara mokre gaće, za večeru ne zna ča će' ili 'Da je dobro biti ribar i pop bi ima mriže i brod'. Mnogi su nesretni predznaci mogli nagnati namjernika da odustane od ribolova: kao susret s mačkom ili udovicom. Da otklone urok, ponekad su na putu prema barci nosili mrvice kruha u džepu koje bi, pri susretu s urokom, posipali govoreći 'Na kurbe!'.

Prošetamo li uz uličice starog mjesta što vode prema crkvi, svjedočit ćemo povijesti toga kraja. Tamo još i danas stoje prizemnice - potleušice - nakrivljene kućice bez prozora i najčešće bez soba (tek su se ponekad odvajale kuhinja i konoba od ostatka kuće). Teško je zamisliti da je u takvoj kući stanovalo najmanje osam osoba: od starješine (najstarijeg muškarca u kući), preko njegovih nasljednika i njihovih supruga do najmlađih. Zato možemo zamisliti da je život često bio surov u takvim uvjetima, ali upravo tada su se ljudi češće znali razveseliti nego danas. Bili su u mnogočemu ograničeni te praktično odsiječeni od svijeta, pa im je svaka sloboda, bilo to praznovanje kakvog sveca ili prvi poljubac, donosila veliku radost. Uz gusto postavljene potleušice, danas nailazimo i na zidane katnice, i one pokrivene na isti način kao i stare prizemnice. One su svjedok novije etape povijesti, kad su bogatije obitelji gradile prve kuće na kat, no i dalje im radile krov na starinski način, od kamenih ploča.

Potleušice se nisu nakrivile od trošnosti i starosti. Zanimljivo je da su takve i sagrađene: bez pretjeranog obraćanja pažnje na vertikalne ili horizontalne linije. One su bez veziva, građene 'u suho'. Bez pregradnih zidova, s otvorom za zrak samo u pukotinama grubo izdjelanih drvenih vrata, zaista je neobično što uopće odolijevaju zubu vremena.

Običaj bijaše da se pri početku gradnje u kutu zakopa novčić za sreću, ili pak podaci o graditelju u boci.

Primoštenci se smatraju čipkarskim krajem, i to zaneseno prenose i na druga područja: njihovi veličanstveni vinogradi su također, kažu, čipkarsko umijeće obrade tla. Ovdje bismo mogli spomenuti i izrađivače čipke od metala: naime, u prošlom stoljeću se u grad doselilo nekoliko 'outsidera' i danas je njihov rad postao tradicijski simbol Primoštena - to su poznati filigrani. Oni su možda bili prva naznaka otvaranja te zajednice svijetu, otvaranja koje joj nakon nekoliko stoljeća teškog života danas donosi i nešto lagodniji period kad brojne obitelji mogu živjeti od turističke ponude.

I za životni ciklus veže se bezbroj praznovjerja i surovih običaja. Primjerice, dok su ratnički i nomadski narodi u prvim kulturama vrlo cijenili ženu u društvu, tako da je mnogogdje društveni sustav bio čak matrijarhalno ustrojen, u poljoprivrednim narodima, a posebice pojavom kršćanstva koje prvenstveno veliča Sveoca, ženina je važnost opala na neznatnu razinu. U primoštenskom kraju je bila potrebna muška fizička snaga za prehranjivanje obitelji, i svako muško dijete je značilo pomoć u tom zadatku, a svako žensko još jedna usta koja će trebati nahraniti, još jedan miraz koji će se morati pripremiti. Kad se rodilo dite (žensko), svi su mnogo manje tetošili rodilju i dijete nego kad se rodija sin. Žena je tamo imala donedavno samo ulogu rodilje, ali ne s naglaskom na veličanstvenost tog čina: 'Nijedna rodilja nek se ne čudi ća je druga rodila'.
Kad bi žena shvatila da je trudna, pokušavala je to prikriti što dulje, od silnog stida što je učinila, pogotovo pred svekrima. A tada je pazila da ne gleda ružne stvari, da i dijete ne bi bilo ružno, da ne ide van nakon zalaza sunca da je utvare ne ureknu, da što više radi, da bi i dijete bilo sposobnije za rad, da što umjerenije jede, da dijete kad se rodi ne bi bilo proždrljivo. Nakon poroda je morala što više mirovati 'Rodilji poslin poroda otvorena vrata od groba punih 40 dan'.
Često su djeca umirala od zaraza, ozeblina ili loše prehrane. Majka tada nije smjela zaplakati, već je trebala biti gotovo sretna jer će se jednom naći u nebu sa svojim anđelčekom koji će se u međuvremenu gore za nju dodatno založiti.
Žene su morale biti i dobe domaćice, a to se mjerilo i na ovaj način: za mjeseca veljače, svakoj je kući u ulici bio dodijeljen jedan dan, po redoslijedu kuća. Kakvo je vrijeme tog dana, takva je i domaćica te kuće!

No, nije društvena nepravda, kako se to čini iz današnje urbane perspekive, zadesila samo žene. Čak ni mrtvi nisu bili jednaki. Postojala su četiri crkvena zvona za objavu smrti: malo anđeosko za dijete, malo za siromaha, veliko za bogataša ili crkvenjaka, a srednje za obične ljude.
Svi ovi običaji pokazuju kako je nekoć taj kraj bio nedarežljiv prema ljudima, kako se teško opstajalo i prehranjivalo brojne članove obitelji. Ako se poželimo zgroziti nad takvim, za moderno doba neopravdivim međuljudskim odnosima, prisjetimo se da oni još postoje, i to u našoj neposrednoj blizini: mnoga su siromašna sela u našoj zemlji ustrojena upravo na ovakav način, iako njihovi stanovnici ipak nisu izolirani od ostatka države. Mlađe generacije Primoštenaca su se, zahvaljujući razvoju i poboljšanju materijalnog statusa gradića, osuvremenile i izdigle iznad takvog krutog poimanja svijeta, no nije li čar večernje šetnje dalmatinskim gradićem upravo ćakulanje nonica, od glave do pete obučenih u crno, igra muškaraca na balote, pjesma lokalne klape... Upravo oni su živa slika prošlih vremena, i upravo oni udišu duh Dalmaciji, jer su zadnja generacija koja je živjela mladost na oskudnom tlu. Zahvaljujući tome što su stariji ostali zarobljeni u svojim navadama, danas jedino u primorskim naseljima možemo kušati vino iz drvenih bačava ispiranih u moru, dok ostatak svijeta koristi suvemene spremnike od posebnih materijala prilagođenih svim potrebama vina. Pa opet, i ostatak svijeta je glasao: i izabrao večeru u malenoj autentičnoj konobi, a ne u najskupljem francuskom restoranu, samo zato jer ona odiše prošlošću. Dalmaciju nazivaju biserom Mediterana. A pravi biser se taloži godinama, neznatan i malen se skriva u ljušturi školjke, i tek kad potpuno sazrije, otkriva se svijetu u punoj veličini i sedefastom sjaju.