Staroeuropske mitologije

Kad su Hrvati došli na područje Istre, nisu znali za rimske običaje. Rimljani su već odavna napustili to tlo, ostavivši tek gradbe i spomenike, bez onakvih naznaka o svojoj kulturi koje bi neukom nomadskom narodu pojašnjavale prošlost tih prostora. Čudesna građevina ovalnog oblika se izdizala među ostacima rimske civilizacije. Neobičnost i veličanstvenost građevine stvorila je u narodu vilinsku priču o njenu nastanku:

Okretan mladić je živio sam u šumskoj kolibi. Živio je od ribolova, lova i skupljanja plodova. Svake bi večeri po povratku iz šume ili s mora, pjevušio oko svoje kućice. No, njegov pjev bijaše toliko lijep, da privuče šumske vile. Svake su se večeri one kriomice približavale njegovoj kolibi da slušaju njegov sjajan glas. Poznato je da su vile sposobne začarati svakoga svojom pjesmom, pa zamislite onda kakav je morao biti glas našeg mladića kad je oborio i njih same! Isto se tako zna da vile ne vole biti viđene - one se stoga pretvore u kamen ili drvo da ih ne možemo ugledati. Isto su činile i u blizini mladićeve kućice. No, on odmah posumnja da je šuma začarana: svake večeri se kraj kuće pojavilo drvo i kamen u blizini ulaznih vrata, a ujutro bi nestali! On odluči pobjeći iz te strašne šume, i jednog se jutra spakira i krene. U svojoj barci otplovi do drugog luga i tamo stane graditi novu kolibu.
Sljedeće večeri vile se prikradu napuštenoj kućici i s užasom otkriju da je raspjevani mladić otišao! Razlete se na sve strane svijeta i uskoro ga pronađu kako gradi novu kuću. Zastrašene pomišlju da više nikad neće začuti njegov pjev, odluče ga nagovoriti da ostane u njihovom kraju. Uobliče se pred njim: mladić ostane zatečen - najednom se nađe okružen prelijepim dijevama dugih zlatnih lasi. Odmah je znao da su to vile.
Jedna od njih mu reče:
- Ne možemo bez tvoje prelijepe pjesme. Daj nam jedan dan da ti napravimo palaču na mjestu tvoje stare kućice, pa kad je vidiš, odluči želiš li ostati. Zauzvrat, dozvoli nam da te slušamo kako pjevaš svake večeri.
I vile zaista sagrade osebujnu palaču za svojeg miljenika. I otada je on boravio u njoj, a vile su ga, bez skrivanja, dolazile slušati sjedeći na zidinama svake večeri, a potom i njegove sinove, sve dok njegov posljednji nasljednik nije iščezao s lica zemlje. A tada su svoju građevinu napustile i vile.

Danas poznajemo istinsku povijest arene, zanimljiviju od svake legende. No, zašto zaboraviti stare priče? One oslikavaju maštu naroda, ali i premoć u znanju antičkih civilizacija naspram nomadskih društava (jer ovo je primjer kad jedan narod objašnjava proizvod drugog kroz mit, a znamo da je inače legenda pripisana tada neobjašnjivim produktima stvarateljice prirode). Različit smjer razvoja pojedinih naroda može poslužiti kao izvor nadahnuća današnjem čovjeku: dok su jedni u areni gledali gladijatorske borbe na život ili smrt, drugi su u njoj vidjeli vile i pjesmu.
Uostalom, i danas je ovo tisućljećima staro mjesto svečanog krvoprolića pozornica lakih nota.