YULE

Danas u 19:30 službeno počinje zima. Najkraći dan u godini ili dan kad je Zemlja najtamnija se u prošlosti slavio kao obećanje povratka svjetlosti nad vječnom tamom. Kako je životvorno Sunce padalo sve niže na podnevnom nebu, ljude je zahvaćao strah da će jednom nestati ispod obzora i da će ostati u vječnom mraku i zimi. Nakon zimskog solsticija imali su razlog slaviti što se Sunce ponovo uzdiže.

Na najkraći dan u godini su stari narodi štovali završetak godišnjeg ciklusa. Rođenje mladog Sunčevog božanstva početak je novog kruga: sjajno novorođenče će izrasti u prekrasnog mladića koji će osvojiti zlatokosu božicu, a njihovoj ćemo ljubavi svjedočiti u obliku žitnih plodova u ljetu. Njegova snaga će zagrijati i srce Zemlje te ćemo i mi moći uživati u njihovim jesenjim plodovima. U najdužem danu godine, u lipnju, Sunce će biti na vrhuncu snage te će kasnije slabiti pod napadima njegovog tamnog blizanca. Ova osnovna priča, obogaćena raznim mitološkim likovima, proteže se kroz mitologije cijele Europe i dio je običaja koji su pronašli načina da se održe i do današnjeg dana, preodjeveni u ruho posve drugih vjerovanja. Iako je danas općepoznato da su svi važniji svjetski rašireni običaji i simboli Božića preuzeti iz raznih drevnijih europskih običaja vezanih upravo za proslavu suncostaja, nismo ni svjesni koliko je slavenskih izvora u samim hrvatskim običajima i nazivlju. Primjerice, sama etimologija naziva blagdana: iako se smatra logičnim da je to tek naziv za malog Boga, dakle Isusa, stručnjaci se slažu da je to slavensko naslijeđe: Božićem su oni nazivali maleno, tek rođeno Sunce. Badnjak ili badanj je naš naziv za drvo koje se palilo diljem Europe u noći solsticija da bi se kroz energiju i svjetlost vatre prizvala vatrena sila za još slabašnog Božića.

Sađenje pšenice u to doba kao prizivanje plodne godine također je upravo slavenski običaj. Nešto više o porijeklu ostalih Božićnih običaja i simbola pročitajte u tekstu s našeg ovomjesečnog letka.
Najpoznatiji stari naziv tog blagdana je i danas poznat u engleskom jeziku kao Yule. Ta anglosaksonska riječ označava 'kolo' ili 'kotač', čija simbolika neprekinutog kruga rođenja, smrti i preporoda se ocrtavala u svim važnijim godišnjim ritualima, no i otprije je u staronordijskom jeziku poznata slična riječ: 'jul'. Staroslavenski naziv za taj dan - Koljada - po nekima također potječe iz riječi 'kolo'. Po drugima dolazi od latinske riječi 'calendae' što znači prvih deset dana svakog mjeseca. U nekim su slavenskim krajevima postojale karnevalske procesije koje bi pratilo dijete na konju, kao simbol novorođenog Sunca i nosio se sunčev znak koji se zapaljen vrtio. Taj je simbol kasnije u narodu lako zamijenjen zvijezdom.

Yuletide, period od dvanaest dana oko solsticija, magično sadržava cijelu godinu i njene lunarne promjene. To je doba kada su granice između svjetova Bogova i našeg svijeta vrlo tanke te je lakše doseći više razine duha. I danas se on održao u dvanaest dana Božića (od Božića do Sveta tri kralja). Ovaj običaj vjerovatno potječe još od staroegipćanskih proslava Sunca. Oni su slavili boga Horusa dvanaestomjesečnim kalendarom pa je i ovaj festival simbolizirao svaki mjesec jednim danom. Već tada se koristilo zelenilo za ukrašavanje domova - u ovom slučaju palmino lišće s 12 režnjeva, koje je i inače bilo oznaka za kalendar, jer se svakog mjeseca otrgnuo jedan list. Babilonci su preuzeli te običaje vjerujući da su zaslužni za blagostanje njihovih susjeda. Njihov festival je nazvan Zagmuk - slavili su svog stvoritelja, boga sunca Marduka. Uskoro su, u malo izmijenjenom obliku, festival preuzeli i Perzijanci, pod imenom Sacaea. Oni su uveli privremeno kaotično stanje, slično pokladama, bez reda i zakonja, sa zamjenom uloga robova i njihovih vlasnika...
Sve te tradicije nastavile su se u antičkom svijetu: u Grčkoj je legenda o Zeusovoj pobjedi nad Kronom bila osnova slavlju, a kod Rimljana su suparnci bili Jupiter i Saturn, zbog čega je na poslijetku festival dobio naziv Saturnalia. I ovaj festival je imao elemente kaosa - slavio se Saturn, koji će na zadnji dan ipak biti poražen od svjetlonoše Jupitera, ali slavljenje Saturna je pridavanje važnosti i tamnijoj strani godine, kad priroda akumulira plodove i život je miran.
I kod Slavena je velika važnost pridana Sunčevom božanstvu, a dualizam slavenskih mitologija je vrlo poznat, te ne čudi da je ovo bio jedan od najvažnijih festivala u godini. Kod skandinavskih naroda se na ovaj dan prisjećalo legende o sjajnom Baldru i njegovom mračnom bratu Hoduru koji ga je nehotice usmrtio.
Cijelo je kolo godine obilježeno, kao što vidimo iz ovih tradicija, borbama između sunčevog božanstva i njegova mračnog alter ega. I svi običaji vezani uz ovaj period u sjevernoj zemljinoj hemisferi, i oni stari pet tisuća godina, i ovi noviji, stari tek oko dva tisućljeća, slave dolazak na svijet nečega čemu je sudbina izmijeniti svijet na bolje.

Ne zna se točno kada su ljudi spoznali solsticij i počeli ga slaviti kao prijelomnu točku u ciklusu vremena, kao dan koji znači povratak Sunca. Poznato je da su mnoge kulture imale stvetkovine za dan solsticija, ili u doslovnom prijevodu dana kada Sunce stoji, no očito je da su u najudaljenijim dijelovima svijeta ljudi shvaćali važnost tog datuma. I zagonetna kultura Maja, poznata po preciznom računanju vremena, na ovaj je dan održavala veliko slavlje za kraj godine. I u današnje vrijeme u različitim kulturama i religijama vrijeme solsticija se poklapa s blagdanima: kod Indijanaca to je praznik Chumash, u Iranu Yalda, u Kini to je Dong Zhi, odnosno dolazak zime, u hebrejskoj kulturi to je Hanukkah, festival svjetlosti. Mnogo je i građevina koje su nastale u skladu s poštivanjem sunčevih mijena; najpoznatija je svakako Stonehenge, no postoje i mnoge druge kao što je i Newgrange u Irskoj, u čiju centralnu prostoriju sunčeve zrake ulaze samo za zimskog solsticija, pa Maeshowe na otoku Orkney u Škotskoj. Kako god bilo,znajte da nakon zimskog solsticija dani postaju sve duži iako je još puno hladnih dana ispred nas.

POVRATAK NA VRH