Staroeuropske mitologije

Rogoznica je jedno od starih ribarskih mjestašaca šibenske okolice smještenih na otočićima u neposrednoj blizini obale. Tek je sredinom prošlog stoljeća premoštena nasipanim mostom. I od tada joj prošlost okreće leđa i ustupa mjesto budućnosti koja je nesmiljeno proždire. Nama ostaje samo da maštamo o idiličnom prizoru uplovljavanja ribarskih brodica koča dok šetamo uz kamene vezove otočića ili da zamišljamo mirno seoce sjedeći uvečer u mirnoj hladnoći kamena i borovine na vrhu brdašca, promatrajući gomilu svjetala što rade za turiste.

Naime, otočić je premošten istodobno s nicanjem prvih naselja za odmor na kopnu. Dugo je slika ostala idilična, mjestašce skriveno i nepoznato mnogima. No, prije nekoliko godina je nedozvoljena gradnja uzela toliko maha, da nema niti pedlja među višekatnicama na području oko Rogoznice, gdje je prvotno bila dopuštena izgradnja tek montažnih prizemnica, a pojedina zemljišta su toliko malena, da su za svoja dva nova kata morala žrtvovati parkirno mjesto, što uvijek obraduje njihove neprijavljene turističke goste. Individualan teror nad zemljištem je prerastao u kolektivni masakr malih bogatsatava i tajni koje je Rogoznica dotad ljubomorno čuvala.

I tada se pojavio veliki dobročinitelj Rogoznice koji je ponudio projekt izgradnje najekskluzivnije marine na Jadranu - Frape, nazvane prema njegovim vlastitim inicijalima. Otada se za Rogoznicu često čuje, što po dobrom, što po lošem. Sve je počelo pobunom ekologa protiv izgradnje marine jer ona, navodno, onečišćuje dotok vode u boćato jezero koje se nalazi u njenoj neposrednoj blizini.

Kako se jezero samo od sebe mistzeriozno očistilo od muljevite vode kakva je bila na početku gradnje, priča je zaboravljena, a isti ti ekolozi nemaju ništa protiv gradnje benzinske crpke u susjednom zaljevu, jednako kao što nitko nema ništa protiv usidravanja jahti u tom susjednom zaljevu - a zaista nije jasno tko ima koristi od toga - lučka kapetanija? turisti koji uredno plaćaju smještaj na obali? sam Frano Pašalić? - nešto što je potpuno ilegalno i samo čini štetu i turizmu i čistoći mora nikome ne smeta. Jer tamo očigedno i kopno, i more sve više gube baštinsku vrijednost...

Kad je počela izgradnja marine, i kad se jezero 'zamutilo', a ekolozi graknuli, među mještane se unio nemir, danas ipak utopljen u prihodima od turizma. Zmaj se probudija...

I tu zapravo počinje naša priča, a sve dosad navedeno, iako nije novost, samo je putokaz prema tužnom kraju dugovječne legende.

Zmajevo oko na poluotoku preko puta Rogoznice je neobično malo jezero pravilno usječeno u stijene. Oduvijek zbunjuje ronioce, znanstvenike, znatiželjnike, a pogotovo stare mještane koji uz njega vežu brojne legende. Naime, pretpostavlja se da je ono meteorskog porijekla zbog izuzetno pravilnog oblika. No, kako je dugo bilo pomalo udaljeno od prvih kuća, neobična zbivanja, zvukovi pa čak i svjedočenja što dopiru iz njegovog smjera prava su inspiracija svakom tragaču za drugim svjetovima.

Jezero je prilično duboko, a povezano je s morem spiljom čiji je maleni otvor vidljiv na njegovoj površini, ali koja je golema, veća i dublja od samog jezera, što je najprihvatljivije objašnjenje zašto se neki ronioci nisu nikad vratili iz pohoda istraživanja jezera. Zbog svog oblika, jezero je dobilo ime Zmajevo oko, a spilja Zmajevo uho. Iako je meteorsko porijeklo jezera naizgled prihvatljiva teorija, postoji jedna neobičnost koja je nagnala mnoge da to pokušaju objasniti kroz mit. Naime svakih nekoliko godina, jezero se budi. Sva njegova fauna, inače vrlo bogata - tu postoje ribe, meduze, pa čak i morske kornjače, napušta jezero kroz prolaz prema moru, a ono se počne mutiti. Površina mu je zaprljana, i nad njom je ponekad i maglica. Takvo stanje potraje i koji mjesec, a zatim se ono ponovo raščisti, njegovi stanovnici se vrate i ono je ponovno mirno nekoliko godina. Moderni zaljubljenici u fantastične sfere tvrde da na dnu jezera nije meteor, već svemirska letjelica koja u doba kad se jezero dimi pokušava uspostaviti vezu s prijateljskim letjelima, ili se pokušava pokrenuti. A stari su ljudi sa štovanjem spominjali zmaja koji godinama spava, a kad se probudi, uznemiruje cijeli kraj.

Upravo se ovaj fenomen dogodio i kad se počela graditi marina. Ona je smještena u neposrednoj blizini jezera i to na mjestu gdje izlazi spilja što ga veže s morem. Budući da se jezero počelo nekontrolirano mutiti, a protok vode se čini neznatan - tek jedan mali otvor na strani mora, i jedan na ulazu u samo jezero - mnogi su logično zaključili da jezeru prijeti ekološka smrt. Kako su se duhovi ljudi uznemirili i pitanje opravdanosti začepljenja jezera došlo do nacionalne razine, u fokus su uletjela i neka popratna događanja. Mediji su izvijestili o velikom nevremenu na području Rogoznice, popraćenom neobičnom, rijetkom, iako ne i znanstveno neobjašnjivom pojavom: iz smjera jezera izdigla se kugla od munja koja je plutala zrakom. Svojim elektricitetom je uzrokovala gašenje prijemnika i pucanje ženskih čarapa sve dok nije okončala svoj veličanstveni put (to je skup munja koje blješte formirajući pravilan oblik i polako putuju) - udarivši o vrh mjesne crkve! O tome se pričalo danima - većina se složila da jezero upozorava neka se prestane s njegovim gušenjem. Izgleda da se ipak nije na vrijeme stalo. Bojazan od ekološke opasnosti se uskoro pokazala neosnovanom, jer se jezero, kao mnogo puta dotad, najednom pročistilo i život se u njemu ponovno odvija. Ekološke su skupine bile prisiljene tiho se povući jer je buka ionako bila uzalud podignuta.

No čini se da se dogodilo nešto drugo. Možda smo imali nesretnu priliku svjedočiti susretu mita i suvremenosti i uvjeriti se da to uvijek završava kobno za mit. A možda se ipak varam. Možda je zmaj samo ponovno usnuo i uskoro ćemo ga još jednom osjetiti. Voljela bih da je tako. Ali nekad su fotografije Rogoznice iz zraka prikazivale to neobično okno u poluotoku okruženo pustoši. Ono je predstavljalo mistično mjesto kojem se samo najhrabriji usude prići po mraku, divlju upozoravajuću prirodu okruženu starim ribarskim mjestom s jedne, a otvorenim morem i smirajem nad otocima s druge strane.

Starac iz muzeja je o njemu imao pregršt priča. Tamo su mnogi čuli jeku vještičjeg smjeha za punog mjeseca kad su one zagrnute tek plaštom Lune bajale tajanstvene čini. Mnogi su, osjetivši staru dušu okomitih stijena, zamijećivali neobična mreškanja vode, pa čak i neko čudno tijelo kako izranja. To nije mogla biti kornjača, dugačko je, poput zmije, s ljuskama....

A najednom niču goleme vile i teniski tereni uza stijenje jezera. Ako stari zmaj kroz to zrcalno oko ugleda takvo narušavanje njegova stoljetnog mira, što mu drugo preostaje nego da usne jednom zauvijek, ili da i on, poput onih meduza i riba, pobjegne u najdublje more, daleko od čovječanstva?

Odavno je stiglo vrijeme nekih novih zmajeva.